Raspored smena u fabrici Pluvitek

Ovako izgleda lista koja me je svakodnevno, tokom šest i po godina, redovno sačekivala i ispraćala sa ziada ispred fabričke garderobe. U nju smo najvećma zurili petkom kada je isticana sa rasporedom za narednu nedelju. Na njoj se vide imena mojih sotrudnika, kako onih stalnih, tako i privremenih, raznog muškog naroda koji je u fabrici nalazio posao preko takozvanih kooperativa. Od svih stranaca najbrojniji su bili Markonaci, a lično sam imao prilike da kraće vreme radim i sa Afrikancima iz Gane, zatim ljudima iz Šri Lanke, Peruancima... Od Italijana kroz život su mi ovim povodom prošli svi južnjaci odreda od Puljeza, Kalabreza, Napolitanaca, Sicilijanaca... 

Čudne oznake pored imena označavaju radna mesta koje će imenovani zauzimati tokom programirane nedelje. Smena se sastojala od stalne ekipe koja je obezbeđivala proces pripreme i mašinu za proizvodnju izolacione trake i tehničkog te pomoćnog osoblja. Ja ovde figuriram pod imenom ZICO što je moj italijanski pseudonim. Opredelio sam se za njega odmah po dolasku u Italiju iz čisto praktičnih razloga. Naime, Italijani ne upotrebljavaju glas "ž" dok bi "s" pored "l" a sve u mom imenu Živoslav sasvim lako izgovarali i kao "z", a kada se tome doda činjenica da strana imena veoma teško pamte te brzo i bez odobrenja stranca umeju da pokrste po svome, bilo mi je i lakše i lepše da to sam izvedem po svojoj meri i ukusu. Tako sam sebi uštedeo silno vreme koje bi utrošio na permanentno ponavljanje sopstvenog imena onima koji bi hteli da ga upamte, a koje bi, s obzirom na to da bi ga Italijani koristili samo u nominativu, dosta glupavo zvučalo ako bi se koristilo u vokativu itd itd. U dodatna pojašnjenja bih se upuštao veoma retko tek ako bi se neko baš naročito zainteresovao za moje pravo ime.

U fanbrici sam od početka do odlaska odande radio u pogonu pripreme. Tu sam počeo kao radnik na pripremi polietilenski komponenata koji su komponovani po odredjenim receptima i potim ubacivani u mešalice gde se već vrtela odredjena količina bitumena. Najsloženiji pak posao radio sam kao operater u komandnoj sali odakle se upravljalo radom šest mešalica od po desetak tona kapaciteta i još toliko od po dvadeset tona i nadgledao ceo proces. Bio je to iscrpljujući i veoma odgovoran posao koji je u početku mog rada zapadao samo jednom čoveku i zahtevao kako permanentnu koncetraciju tokom svih osam sati rada tako i stanovitu jurnjavu i pentranje po tim ogromnim loncima u kojima je mešala masa zagrejana na 200 celzijusovih stepeni. Ako me ne bude mrzelo jednom ću sve te moje uspomene već nekako sabrati.

A mrzeće me, osećam.    

U "Pluviteku" mi se sve desilo prvi put ali mi je ipak najteže padao rad po smenama. Prva je trajala od 6 do 14, druga od 14 do 22 a treća od 22 do 6. Svaka je imala svojih prednosti i nedostaka. Prva je bila sjajna tokm leta a užasna u jesen i zimi. Ustajao sam nešto posle pet sati, i polubunovan odlazio u fabriku. Tamo sam u čest sati počinjao već razradjen posao koji nije trpeo teglenja i dodatna razbudjivanja. Ta hldana i vlažna zimska jutra u fabrici su mi bila više nego traumatiučna. Noćna smena je loša po definiciji. Noć je noći stvorena je za spavanje a ne za rad. Ipak, i tokom ovih smena bilo je lepih trenutaka. Naročito kada smo u vreme "mort - sezone" celu fabriku "pokrivali" samo po nas dvojica. Tada bismo poslove koji su nam propisani, pre svega na održavanju procesa pripreme (mažine za proizvodnju su stajale) nekako zbrzili za tri - četiri sata, a ostatak vremena smo provodili u priči ugodnom druženju i, što da ne - spavanju. Noćnam mi je teško padala i zbog toga što ja po danu ne mogu da spavam. Nikada mi se nije desilo da sam po povratku sa posla legao pre sedam sati a ustao posle jedanaest.       

Sa radništvom iz "Pluviteka" nikada nisam imao nikakvih sukoba. Njabliža osoba iz te družine bio mi je Markonac Omar Belkahla iz Marakeša, za koga me je vezivalo iskreno prijateljstvo, veliki drugar sam bio sa Karlom De Đojom, poreklom iz Barija, sajan drug mi je bio Bepe Notaro takodje južnjak poreklom,  a sa većim brojem drugih me je vezivao srdačan odnos koliko su okolnosti to dozvoljavale. O svakom od na listi nalazećih se imena bih mogao da sačinim bar jednu pričicu ili navedem zenimljiv detalj. Mi se i nakon mog odlaska iz fabrike i Ronka i dalje povremeno vidjamo.

Neposredni nadredjeni mi nisu bili osobito po volji. Nisu mi činili ništa na žao ali su bili ljudi koji ne zaslužuju neko posebno bavljenje njima. Nisu to u suštini bili loši ljudi ali ih je neko loše podučio da prema podredjenima treba držati nekakav drven nadrndan odnos. Stoga su moja sećanja na njih upravo ovakva kakva su - nikakva. Sajno sam zato stajao sa tehničkim osobljem. Ekipa hemijskih tehničara koju su činili Davide Gato, Korado Bronjara i Nikola Saladin bila mi je veoma naklonjena, a sa elektrotehničarem Antonijem Visentinijem sam i dan danas u kontaktu posredstvom interneta.