U cemu je istinska svetost clanova Svete Crkve

  Apostoli su, pak, vjerujuce nazivali "narodom Bozijim, svetim, ili sinovima svjetlosti". No, u nasem stremljenju ka svetosti moze se skrivati mnogo povoda da pocnemo visoko misliti o sebi, da smo pravednici u sravnjenju sa drugima. Upravo zato su i ponikle mnoge jeresi u najranijim vijekovima hriscanstva.

  U cemu se sastoji istinska pravednost i stvarna svetost hriscanina na zemlji? Pre svega, neophodno je nikada ne ispustati iz vida to, da se, ma koliko bio uzvisen zivot vjerujucih sinova Crkve, svetost Crkve ne zasniva na njihovoj pravednosti. Ona ne moze na njoj da se zasniva vec i zato sto je svaka covjecija pravednost klimava, kolebljiva, nesigurna i nestabilna sama po sebi. U toj covjecijoj svetosti postoji veoma velika opasnost mudrovanja i oholosti. Nije slucajno, na samom pocetku hriscanstva, za sve potonje vijekove i sinove Svoje Svete Crkve Sam Gospod ukazao na tu osobitu nemoc covjecije prirode u licnosti prvovrhovnog Apostola Petra. "Ti se Petar (kamen)", rekao mu je Hristos, "i na tom kamenu (tj. na njegovom ispovijedanju) sazidacu Crkvu svoju... i dacu ti kljuceve od Carstva nebeskog" (Mt.16, 18-19). A one cuvene noci, kada je Hristos opominjao ucenike: "Svi cete se vi sablazniti o Mene", Petar je protivrjecio: "Ako se i svi sablazne, ja necu" (Mr.14, 27, 29). I sto je Hristos vise osporavao, to je vise ucenik protivrjecio: "Ako bih morao i umrijeti s Tobom, necu Te se odreci" (Mr. 14, 31). Tada je Onaj Koji je sazdao Crkvu na ispovijedanju Petrovom, i tako je ogradio, da joj bezbrojne opasnosti i smrt nece nauditi, lisio Svoje pomoci prepirnika, zato sto je u njemu bila silna strast gordosti i protivljenja; lisio ga i ... bezmjerni strah napao je Petra: on se odrekao, i kleo, i proklinjao da ne zna tog covjeka (Mt. 26, 72). Tako je slab covjek, oslonjen na samoga sebe.

  I sveti Apostoli, propovijedajuci o savrsenoj svetosti Crkve, i pozivajuci vjerujuce na bogopodoban zivot, istovremeno su, jasnije od jasnijeg, govorili da u ovom sadasnjem zivotu nema potpunog savrsenstva, cak ni kod boljih clanova Crkve (Filip. 3, 12.1 Tim. 1, 15), i izoblicavali licemjerje onih koji su smatrali sebe pravednicima: "Ako recemo da grijeha nemamo, sebe varamo, i istine nema u nama".

  I tako, svetost Crkve se ne gradi na visini i cistoti zivota clanova Crkve, mada, radi dobrih djela svoje djece ona moze da se uzdize i proslavlja, kako o tome govori svetitelj Kliment Rimski i drugi pisci Crkve, svjedoceci i zivotu vjernih svoga vremena.

  Samo naznacenje Crkve - da osvecuje i vodi ka savrsenstvu - neophodno predpostavlja nesavrsenstvo onih koje ona vodi, jer potpuno savrsenstvo i svetost vec nemaju potrebe za osvecenjem i "ne trebaju zdravi ljekara nego bolesni" (Mt. 9,12). Po Svetome pismu, savrsena svetost prebiva samo na Nebu, gdje je Sveti i Presveti Bog, svetost Kojeg opijevaju sveti Serafimi; na zemlji, pak, nalaze se samo gresnici, koji, ili se osvecuju, ili ostaju bez osvecenja. A ociscenje i osvecenje covjeka vrsi se samo zato, sto ga Sami Bog omiva i osvecuje, nizvodi Svetog Duha Svoga, Koji moze doci i useliti se, a moze i da odstupi, a potom ponovo dodje. Pritom, covjekom stecena cistota nije savrsena cistota, nego prvenstveno stremljenje ka njoj, osvecivanje sebe na sluzenje Bogu i upodobljivanje Njemu, kao svom Beskonacnom Prvoobrazu (Prvoliku).

  Samo usavrsavanje covjekovo ne biva odjednom, vec postepeno, po krajnjem snishodjenju Bozijem, neprimjetno, slicno zrnu koje isklija, zatim postane stablo, i s vremenom izraste u drvo.

  U ovome vijeku dusa vjerujuceg hriscanina trazi samo Hrista, ali Ga uvijek ne nalazi; i na putu svog stremljenja ka Njemu ona podnosi unutarnja i spoljasnja iskusenja i stradanja u okruzenju neprijatelja njenog spasenja, sopstvenih bolesti i slabosti, koje su posledica covjekovog urodjenog grijeha. Cak i na visokim stupnjevima savrsenstva, pri zadobijanju mnogih osobitih darova blagodati (cudotvrostva) moguce je duboko padanje. Apostol Boziji govori: "Iznuravam tijelo svoje i savladjujem ga, da propovijedajuci drugima ne budem sam odbacen" (1 Kor. 9,27). "Vidis", govori prepodobni Makarije, "kakav je on imao strah, buduci Bozijim Apostolom". "Zato", produzava sveti otac, "ako vidis da je neko ohol, misleci da je pricasnik blagodati, takav, makar i cuda cinio, i mrtve vaskrasavao, ali ako dusu svoju ne priznaje sramnom i ponizenom, i sebe niskim i mrskim po duhu... (a naprotiv) govori: ja sam bogat, meni je dovoljno i to sto sam stekao, vise nije potrebno, taj nije hriscanin, vec sasud prelesti i djavola".

  Veliko je milosrdje, snishodjenje i dugotrpljenje Bozije prema gresnicima, tako veliko da "trsku stucenu nece prelomiti i zizak sto tinja nece ugasiti..." (Mt. 12, 20). Sve i svakoga Sami Bog pobudjuje na pokajanje i svjedoci mogucnost ispravljanja, ali za sticanje oziscavajuce i osvjezavajuce blagodeti Bozije, od covjeka se trazi ne njegova pravednost, vec samo jedna jedina zrtva - duh skrusen, smireno upravljanje pogleda ka Jagnjetu Bozijem, koje uzima grijehe svijeta, i ne sa saznanjem svoje cistote, vec sa saznanjem svoje gresnosti, u zivom osjecaju potrebe za iskupljenjem i vjerom u Hrista. Smirenje, samounizenje, skrusenost zbog svojih grehova, saznanje o svojoj slabosti i nemoci - eto to je savrsenstvo svetih Crkve Hristove, to je duh Novozavjetne Crkve. Svet i pravedan je bio Apostol Jakov kada je rekao: "Svi mnogo grijesimo" (Jak. 3, 2).

  I tako, visoka je svetost Crkve, koja zahtijeva moralno usavrsavanje svojih clanova, i jedna su vrata koja vode u Crkvu Hristovu - pokajanje. Jedini uslov covjekovog osvecenja i usavrsavanja u njoj - pokajanje.

  Svaki grijeh, ma kakav on bio, u sustini je otpadanje, odvajanje covjekovo od tijela Crkve koja ga osvecuje, i povratak njegov pod njeno okrilje zasniva se jedino kroz iskreno pokajanje. Zato i svestenik, po primanju ispovijesti onoga koji se kaje, cita molitvu: "primiri ga i prisajedini Svetoj Tvojoj Crkvi". Zato su i postavljeni pastiri Crkve, da bi neprestano sluzili izgradnji i usavrsavanju svetih kroz njihovo pokajanje, i time izgradnji Tijela Hristova (Ef. 4, 12), a ta izgradnja ne biva odjednom.

  Duznost svakog hriscanina je da upotrijebi svu snagu, sva sredstva, radi spasenja ne samo svoga vec i ostalih, urazumljujuci nepristojne, tjeseci malodusne, podrzavajuci slabe, dugotrpeljivo se odnoseci prema svima, ali i da neprestano pazi da i sam ne otpadne. A da ne bi otpao, neophodno je da ima na umu da svrsenstva u ovome vijeku nema; ono je nesto za cime se zudi, ali ne i blago koje se u potpunosti posjeduje, i clanovi Tijela Hristova sveti su samo i zato, sto se oni neprestano svecuju Bogom kroz Crkvu.

  "Ima grijeha na smrt" (1 Jv. 5, 16) - to je neraskajanost, uporstvo, neposlusnost Crkvi, nemarnost za svetost Njenog ucenja, kanona i Tajni. Ipak, zaraza takvim grijesima nimalo ne smeta Crkvi da ostane sveta, jer takvi sami otpadaju od nje, kao truli clanovi, kao suve grane zdrave, plodonosne loze.

  Crkva moze primjenjivati i stroge mjere prema onim svojim clanovima koji se pokazuju surovim, upornim, nevjerujucim, koji hule put Gospodnji. Tako su cinili i Apostoli, ali u toj strogosti Crkve djela duh ljubavi, koji trazi spasenje svih i svakoga, a ne duh podjele; duh urazumljivanja, kao brace, a ne kao neprijatelja. U tim mjerama opt nema opasnosti za svetost Crkve, posto nikakvo protivoborstvo nju ne moze pokolebati, i nicija nedostojnost ne moze oskrnaviti njenu svijetlu rizu. "Tvrdo stoji temelj Boziji, imajuci ovaj pecat: Pozna Gospod one koji su Njegovi" (2 Tim. 2, 19). Zna Gospod Svoje i bez vidljivog suda crkvene vlasti; nevidljivim dejstvom Svog suda On odjeljuje od Svete Crkve one koji nisu Njegovi. "Od nas izidjose, ali ne bijahu od nas; jer da bijahu od nas, ostali bi s nama; ali da se pokazu da nisu svi od nas" (1 Jv. 2, 19).

  Tako visoko poimanje Crkve kao Tijela Hristova, Crkve koju je Gospod stekao casnom krvlju Svojom, i neprestano pokajanje do posljednjeg daha, jeste nagradjujuce savrsenstvo svetih clanova Crkve na zemlji.

  Svaki da pazi da ne padne, jer mada je knez ovoga svijeta i osudjen, ali do odredjenog vremena, kao lav ricuci hodi i trazi koga da prozdere (1 Pet. 5, 8).

  Crkva Hristova nije covjecanska organizacija, mada ona ima i spoljasnju organizaciju i spoljasnje upravljanje. Crkva - Tijelo Hristovo jeste Hristov organizam. Svaku covjeciju organizaciju moguce je rasklimati, poljuljati i unistiti, no nemoguce je unistiti Hristov organizam. Teska vremena za Crkvu, vremena gonjenja i ugnjetavanja samo su doprinosila i doprinosice njenom ociscenju, obnovljenju i ucvrscenju. Sem toga, svim istinskim clanovima Tijela Hristova, jednom za svagda je receno: "ko se dotice vas, dotice se zjenice oka Njegova" (Zah. 2, 8).

sindjel Nektarije Radovanovic