Čekanje

Vidjali smo se najmanje jednom nedeljno, ponekad i više puta. Voleo je da dodjemo i da sednemo blizu njega  na ugaoni ležaj. Njegovo mesto bilo je pored vrata u invalidskoj stolici. Pušio je i pio mnogo kafe. Noge su ga bile sasvim izdale i veoma dobro je znao da je kraj blizu. Ipak, držao se muški. Uvek vedar, dobro raspoložen. Ponekad, kada smo odlazili iz kuće Firuleskuovih, nisam mogao a da se ne zapitam, da li sam normalan:sedeti uz čoveka osudjenog na smrt i pri tome se osećati kao na kakvoj kafanskoj sedeljci, nije mi se činilo znakom normalnog ponašanja. Posle sam shvatio da je to bio jedini način da pomogneomo Ljubi. On je sam sebi bio dovoljan teret da bi mogao da istrpi i tudje sažaljenje. Ovako, što je tokom naših susreta bilo veselije i zabavnije, on je više za njima čeznuo. Tek pred kraj života, kada je skoro sasvim ogluveo, što ga je činilo veoma nervoznim, počeo je ili dugo da ćuti ili pak da započinje duge monologe. To su bile njegove ispovedi. Govorio je o zlu koje su  drugi činili njemu i onome šta je on činio drugima. Onda je i to prestalo jer više nije mogao da govori, a potom više nije mogao ni da sedi. Na kraju je stalno spavao.

Ugasio se gotovo neprietno u maloj čistoj sobici bolnice u Trenjagu. Pored njegovog uzglavlja nalazila se mala plastična jelkica sa svetlucavim ukrasima koja je najvljivala 1999. godinu, godinu koju nekadašnji majdanpečki bekrija nije dočekao..