Ovo vreme

Svaki svoju da spali vešticu

Na severu Italije još od davnina Bogojavljenje se praznuje na poseban način. Dok bi se naše osvećivanje voda koje se obavlja na taj dan moglo dovesti u direktnu vezu sa hrišćanskim verovanjem, italijanski katolici su pod ovaj praznik podveli jedan paganski ritual koji baštine još od keltskih vremena. Na dan Epifanije u centru naselja ili u crkvenoj porti pravi se velika lomača od slame, letava i ostalog drvenog otpada na čiji se vrh pričvršćuje lutka odevena u pohabanu žensku odeću.

To je La vecchia, ili u bukvalnom prevodu - Stara, ali je pravo značenje ove reči u stvari Babaroga ili jednostavno - veštica. Lomača se, u prisustvu publike koja je upravo izašla sa popodnevne mise, potpaljuje na opštu radost dečurlije koja vatru ali i gledaoce zasipa brojnim petardama. Sveštenik, sasvim sigurno, neće biti u blizini lomače jer Crkva ne priznaje ovaj ritual koji medju pastvom izaziva lepa sećanja na detinjstvo kada je sve izgledalo drugačije, ako ne i bolje. Sam čin spaljivanja jedne rugobe simbolički je raskid sa svim onim što je protekle godine bilo ružno i očišćenje od zala svake vrste.

Ni naše narodno predanje nije siromašno različitim oblicima ritualnih očišćenja. Predanje, kažem, ali ne i savremena svakodnevnica iz koje su ovi oblici teranja zla ili potpuno iščezli ili su krajnje rudimentalni i svedeni na neprepoznatljive geste i radnje lišene dubljeg smisla, a samim tim i uticaja na pojedinačnu psihu. Koliko bi nam samo sada i ovde vredelo jedno spaljivanje veštice, jedno teranje zlih duhova, jedno pranje od grehova laži, krivokletstva i omraze na bližnjeg!!! Odustajanje od zapitanosti nad stanjem sopstvene duše, negovano tokom proteklih decenija kroz besprimernu samohvalu i samoveličanje, dovelo nas je u poziciju da nespremni dočekamo najezdu svakovrsnog gada i prostote koja je obvladala našim javnim scenama i u prve redove nacionalnih predvodnika i pobornika izgurala nišče i moralom i duhom. Na samo korak od 21. veka Srbija je pretvorena u jedan veliki sabat, veliko veštičje prelo na kome se orgija u slavu Zloga. Malo je država u kojima je kao u našoj javno govorenje tako bestidno pretvoreno u notornu laž i obmanu, gde je neistina postala vrlina a beskrupulozna kradja sinonim uspeha i uspešnosti??

Bogati su se obogatili preko noći (noć je njihovo omiljeno vreme za rad) a siromašni su sve siromašniji rasprodajući u bescenje čak i ostatke poslednje nade u bolje sutra. Nakon političkih igara i igrarija izvedenih tokom minule godine, kada je izigrano poslednje veliko htenje za promenom, srpski gradjanin zapao je u teži oblik razočarenja i beznađa, u specifiččcno stanje psihe koje, po pravilu, proizvodi čitav spektar različitih i društvenih i pojedinačnih bolesti. Aktuelno desničarenje u formi  koketovanja sa harlekinskim teorijama o izgubljenoj slavi , veličini i teritorijama samo je (o)tužno ponavljanje jedne te iste pesme za koju je u pijanoj balkanskoj krčmi već debelo plaćeno ljudskim glavama i krvlju. Ti obnovljeni jaki nadražaji upereni u refleks nacionalnog samoodržanja još jedan su trzaj u prazno, jurcanje za sopstvenim repom čiji je krajnji cilj samo dalje samoranjavanje te još dublja samoizolacija od ostatka sveta nesposobnog da shvati ovu iracionalnu igru neprimerenu vremenu u kome živimo. Beskrajno produbljivanje društvene krize te stvaranja osećaja potpune nezaštićenosti od divlje samovolje novih gospodara, gura naciju u stanje sve veće umrtvljenosti i omamljenosti sopstvenim besmislom.

Šta bi se onda drugo moglo poželeti na početku ove godine nego da se na jednoj velikoj lomači, bogojavljenskoj, uskršnjoj, đurđevdanskoj ivanjdanjskoj ili velikogospojinskoj, svejedno, spali sva naša dosadašnja nesreća, naša beda i poniženje? Koje bi to olakšanje bilo kada bi smo u naredni milenijum uplovili rasterećeni bar onih osnovnih problema na koje su vodeći evropski narodi već odavno zaboravili? Na lomači naših grehova i naših zabluda mogle bi se naći krpene Babaroge koje bi likom podsećale na neka poznata lica što bi bio još jedan znak da je čišćenje bilo temeljno i oslobođeno lažnog sentimenta.

To što trenutno nema nikoga da nam poruči: "Svako svoju da spali vešticu", ne znači da vatricu ne možemo i sami da potpalimo.

Svako svoju i svako u sebi.