Da, to je on

U jednom starom i uz to i bradatom vicu pripoveda se kako je sud u Doboju osudio Muju u krivicnom postupku pa ga sudija na kraju pitao ima li šta da izjavi na konto presude. Muja ustao, rekao da ima šta da kaže pa sudu sočno opsovao mater. Sudsko veće, nakon kraće konsultacije, uveća Muji kaznu zbog uvrede suda, a Mujo, na pitanje šta misli o tome, opet odgovori psovkom. Pošto se to ponovilo još nekoliko puta, sud odredi kraću pauzu u sudjenju zatvori se u jednu prostoriju te nakon dužeg većanja i konsultacija sa ostalim sudijama donese finalnu presudu. Pošto je optuženi pozvan da ustane, predsednik veća je autoritativnim glasom pročitao odluku: "Optuženi Muju, u ime naroda, j.... tebi sud mater.

Desilo se to u vreme pre velikog užasa koji je zahvatio zemlju Bosnu. Mujo je posle negde poginuo jer ga je pogodilo iz snajpera, predsednik suda se osakatio nagazivši na minu, ostali članovi veća žive okolo svoj izbeglički život... Sve se raspalao i otišlo do djavola, pa se, normalno, ni ovakvi vicevi više ne pričaju. Ali se storija ponavlja. Jedan od onih za koga se smatra da je bitno doprineo raspirivanju vatre po bivšoj Jugoslaviji pri čemu je mnogo toga izgorelo, a silan svet se zanavek ojadio i kome se zbog toga sudi pred medjunarodnim sudom u hagu, odlučio je da se povede za Mujinim primerom te da sudu u brk skreše šta mu misli o materi. Naravno, pošto je g. Slobodan Milošević, fino ogojen, psovka je nešto kultivisanija pa je  sročena u učtivu molbu da mu sud više  ne dosadjuje optužbama koje su na nivou jednog retardiranog deteta.  Suština je medjutim ista: reći medjunardodnom sudu da sa svim svojim pravničkim i inim potencijalima ne doseže ni do pameti jednog deteta apsolutno se uklapa u životni filosofiju dragog nam Muje, junaka našeg vica.

Bilo bi, naravno, sve  to veoma smešno da se, kojim slučajem, ne radi o opakoj prevari. Pošto je izjavio da ne priznaje medjunarodni sud Milošević nije odlučio da se brani ćutanjem. On ipak sa tim sudom na neki način opšti, a pre i iznad svega, svoje tirade koristi da bi omalovažavanjem tribunala omalovažio optužnicu, a samim tim i svoju krivicu. Neosporna i ne tako laka pitanja o pravnoj zasnovanosti i političkoj neutralnosti  medjunarodnog suda u Hagu, koja ovu instituciju prate od njenog osnivanja, on, veliki majstor spektakla koristi samo zato da bi do poslednjeg slova odbacio sve navode svoje optužnice. 

Ovdašnji publikum, taj tako povodljivi i opsenama skloni auditorijum koji naseljava zemlju Srbiju i obožava predstave ovakve vrste, na Miloševićevo "spominjanje  matere" Haškom tribunalu  reagovao je zluradim smehom. Sočna psovka, u ulozi ključnog argumenta uživa u  našem narodu ugled cenjenog retoričkog sredstva pa je učesnici kafanskih rasprava veoma rado upražnjavaju tokom dokazivanja svojih teza, a kibiceri uvek sa oduševljenjem pozdravljaju.  

Ali bledo i preziroim izobličeno lice Optuženog ukazuje i na jednu drugu dimenziju njegove odbrane. Po svemu sudeći, njegove reči prkosnog inaćenja nisu plod svesnog opredeljenja za odbranu ovakvog tipa nego su otisak jednog rigidnog šablona u koji je, kao u teške i bolne kvrge, upakovana njegova mračna ličnost. Ta njegova čuvena doslednost koju je kako naš tako i drugi narodi na ovom području, krvlju platio, uvek je bila posledicom njegove nesposobnosti da reaguje na bilo koji drugi i pameti bliži način. Običan svet je u tome video muževnu odvažnost i opredeljenost za vitešku odbranu časti i ugleda sostvenog naroda, koji je nakon svake Miloševićeve intervencije ostajao i bez jednog i bez drugog . 

 A kada je to tokom svoje dvanaestogodišnje vladavine bivši naš Vožd regovao na način koji je bitno drugačiji od "psovanja matere" Haškom tribunalu? Da li onda kada je, tokom sastanka najviših foruma bivše Jugoslavije, na zalaganje makedonske fdelegacije za formiranje "asimetrične federacije", odgovorio sa "malo morgen" ili onda kada je javno rekao da "mi možda ne umemo da radimo, ali umemo da se bijemo" ili na Gazimestanu kada je jasno najavio da se u raspravi oko budućnosti Jugoslavije ne može prenebregnuti i uptreba oružja ili kada je saopštio da izmedju univerziteta i zemljoradnične zadruge on ne vidi nikakvu razliku, ili kada je kazao da pod sankcijama možemo da izdržimo hiljadu godina, ili kada je upriličio čuveni "antimiting" provocirajući krvoproliće velikih razmera, ili kada je sasvim mirno izgovorio kako "zna da će nas ONI bombardovati", ili kada je izdavao naredjenja da se kolone demonstranata koje su u jesen prošle godine hrlile ka Beogradu zaustave oružjem?? 

Sve same doskočice, sve sam nepatvoreni smisao za humor koji je štedro bio nagradjivan milionima glasova zaljubljenog i zaludjenog pučanstva. Ljubav našeg naroda prema vicu i doskočici je toliko velika da mnogi i sada, nakon svega što nam se desilo, uživaju u egzaltacijama jedne rigidne pameti nesposobne da se makar i na sekund zapita o vrednostima i dometima sopstvenih ideja koje su, opredmećene u političkoj praksi, pokretale i usmeravale toliko zla i svireposti. 

I zato je veoma dobro što je upravo sudnica u Hagu mesto na kojem on nastavlja svoju priču. U staklenom kavezu njegov cinizam, drskost i jeftino blefiranje dobijaju svoju pravu dimenziju svodeći ih na meru jedne oštećene ličnosti nesposobne da shvati realnost koja ga okružuje. Ljubitelji njegovih viceva, strasni kibiceri u našim balkanskim mlaćevinama svedoče o još živom i snažnom duhu koji je jednom takvom tipu usadio krila i vozdigao ga na mesto na koje se, nikada sam ne bi popeo.