SVETLANA
BROZ
DOBRI
LJUDI U
VREMENU
ZLA
SUDIONICI I SVJEDOCI
Sonji i Ivanu
ONIMA
KOJI SU MI POMOGLI
Ova
knjiga nastala je zahvaljujući pomoći stotina ljudi koji su razumeli
njen cilj. Obzirom da ih ne mogu sve pojedinačno navesti, reći ću
da najveću zahvalnost dugujem onima koji su pristali u ime istine da još
jednom otvore
svoje ranjene duše. Veliko poštovanje zaslužuju oni koji su mi na terenu
omogućili da prikupim materijal. Posebno mesto zaslužuju oni koji su
najdireknije bili uključeni u nastajanje ove knjige: Biljana Jurić, za
tehničku pomoć; moj verni saradnik, čija me skromnost sprečava
da objavim njegovo ime, za entuzijazam i pomoć u istraživanju na terenu,
kao i prilikom završne obrade teksta; Radislav Radenović i Žarko Vuković
za ogromnu moralnu podršku i, naravno, moja ćerka Sonja za beskrajno
razumevanje i ljubav kojom me je bodrila kada mi je bilo najteže.
Svetlana
Broz
PRE
ČITANJA
Na
poslednjoj godini studija medicine, 1979., spremala sam ispit iz hirurgije, u
čijem okviru se polagala i i ratna hirurgija. Priznajem da sam tada bila
duboko ubeđena da je, bar što se moje zemlje tiče, ovaj predmet
anahron.
Od
tada je prošlo samo dvanaest godina a ratne trube su se oglasile i u
Jugoslaviji...
Od
prvog dana, u svim medijima i u privatnim
razgovorima, moglo je da se pročita i čuje samo o ratnim
strahotama. Tri godine sam se svakodnevno sudarala isključivo sa rečima
koje su determinisale zlo. Autori retkih,
politički neobojenih
tekstova, jednako su bili preokupirani
ratnim strahotama, kao i duvači u rog velikih knezova. Bila sam
svedok razvrgavanja dugogodišnjih prijateljstava zbog
nemoći da se odredi
čija je količina nacionalnog zla veća, i to u
kosmopolitskom Beogradu.
Činilo
mi se da se, po malo zaludna, evropska metropola u kojoj sam se rodila,
pretvorila u košnicu u kojoj je svaka pčela stvorila svoj,
nacionom pregrađeni deo saća, u koji nije donosila polen nego
mržnju, brižljivo hranjenu svakim nesretnim razgovorom gluvih - bivših
prijatelja.
Neverujući
da, u tom sveopštem ludilu, ne postoji ništa ljudsko, krenula sam u ratom
zahvaćena područja, prvo kao doktor, ne bih li bar jednom unesrećenom
bolesniku bila od pomoći. Lečeći ljude sve tri konfesije, osetila
sam njihovu potrebu da otvore dušu i, u početku stidljivo, ispričaju
svoje sudbine u ratu. Iz tih kratkih ispovesti u kardiološkoj ordinaciji,
shvatila sam njihovu
žeđ za istinom koja je tamo, gde su padale granate, bila iznijansirana, za
razliku od beogradske
i svetske crno-bele slike.
Te
prve iskre nade da i u najvećem zlu postoji ljudsko dobro, neovisno o Bogu
kojem se neko moli, razbuktale su u meni potrebu da, za kratko odložim
stetoskop, i uzmem kasetofon da bih zabeležila autentične priče
pripadnika sve tri konfesije.
Radni
naslov buduće knjige: "Dobri ljudi u vremenu zla", bio je,
istovremeno, najsažetije pitanje mojim sagovornicima.
Priznajem
da je, u strašnim uslovima u kojima su živeli ti ljudi, u razrušenim kućama
i vlažnim podrumima, dok su u blizini odjekivale kanonade, a kasnije u tuđim
kućama i skoro nepoznatim naseljima, dok je odzvanjala mračna retorika
nacionalnih vođa o nacionalnoj homogenizaciji, koja zvuči zastrašujuće,
bar koliko i eksplozije granata, bilo veoma teško steći njihovo poverenje.
Bojali su se svega: i svojih objavljenih imena, kao i
imena ljudi
druge konfesije koji su im pomogli da
prežive. Mnogi su tražili anonimnost da bi zaštitili sebe i one o
kojima su govorili. Bio je to poražavajući znak njihove svesti o tome da
su i jedni i drugi okruženi netolerancijom i jednoumljem. Tu potrebu sam morala
da poštujem, pa su, u svim pričama koje imaju zvezdicu kod imena naratora,
promenjena imena koja je sagovornik želeo. Imena onih koji su činili
nedela ostala su autentična, jer se za njih nije tražila zaštita.
Moji
sagovornici su pričali o svojim iskustvima sa ljudima čija vera nije
bila i njihova. U takvim uslovima ni jedan iskaz u kojem se svedoči o
dobroti, ne može se dovesti u sumnju. U celini gledano, istinitost svake priče
ostaje na savesti onog koji ju je izgovorio.
Jezik
koji su koristili zavisio je od stepena njihovog obrazovanja. Moje intervencije
svele su se samo na jezičko i stilsko uobličavanje. Sve činjenice
i navodi su autentični.
Pažljivom
čitaocu neće promaći veoma mali broj opisa emocija u ovim pričama.
Njih,
jednostavno nije bilo. Dok sam ih slušala imala sam utisak da su svu svoju osećajnost
pažljivo čuvali negde duboko zapretenu, možda čak u podsvesti.
Drhtavi glas isprekidan tihim ili nečujnim jecajem, ogromne pauze između
reči, u kojima su pribirali snagu da nastave dalje, preplavljeni osećanjima
koja oduzimaju moć govora, a i ne daju se verbalizovati, i psovke, kao
ventili oduška, ostale su zabeležene na audio kasetama. Njihove oči,
lica, drhtave ruke, kojima su uzimali čašu ili palili cigaretu, ostale su
u mojoj duši. Svaki čitalac će morati, po meri sopstvene
osetljivosti, da odredi dubinu
patnje i sreće.
Ljudska
dobrota je u normalnim uslovima življenja nešto što se samo po sebi
podrazumeva, pa se najčešće i
ne primećuje. U zlim vremenima u kojima od moralnih i etičkih
normi pojedinca često zavisi nečiji opstanak, tek na fonu nebrojanih
strahota, gde važi izreka "Homo homini lupus est" - iskazana
spremnost da zarad drugoga i sami postanemo žrtve - kristališe se kao biser na
pesku, izvađen iz školjke sa dna mora.
Neko
je morao da zaroni po te bisere i da napravi ogrlicu. Bez nje će crni oblak
zločina koje su pojedinci, ma koliko ih mnogo bilo, učinili, držati u
apsolutnom mraku sve nas koji smo rođeni na ovim prostorima, gde i danas živi
mnogo čestitih i plemenitih ljudi, o kojima niko ne govori. Verujem da
će svako odgovarati za svoj zločin, bez obzira koliko će dugo
taj proces trajati. Pitanje je da li će zaslužni dobiti
satisfakciju za dobrotu i hrabrost? Kako će biti nagrađeni oni, koji
su stradali od ruke svog bližnjeg, jer nisu pristajali na bestijalnost i
bezumlje, već su štitili inoverca? Ta vrsta dobrote je heriozam, ali su ti
heroji anonimni. Takvima nikada ni jedna vojska i ni jedna vlast neće odati
priznanje. Po njima se neće zvati ni jedna ulica ili trg, a imena će
im trajati samo onoliko koliko traje pamćenje onih kojima su spasili život
i, možda, njihove dece. Buduće generacije moraju imati svest o tome da je
bilo i da postoje takvi ljudi.
Jedne
ratne zime prešla sam 7.500 km po zaleđenim putevima Republike Srpske, u
potrazi za sagovornicima. Upornost je bila nagrađena: snimila sam preko sto
potresnih svedočanstava, pred kojima su i najtrvdokornije pristalice etnički
odvojenih celina ćutale.
Knjiga
bi bila završena u toku 1996. godine da oni kojima
je njeno objavljivanje bilo kost u grlu, nisu učinili nešto, što
sam mogla da očekujem u toku boravka na terenu, ali mi se tamo nije
dogodilo: u sred
Beograda, iz moje kuće opljačkali su
najveći deo materijala koji sam prikupila. To je, naravno,
objavljivanje knjige usporilo, ali ne i sprečilo; naprotiv, bio je to još
jedan dokaz da i "sirov" materijal ima vrednost, doduše, za nekoga veću,
kada je ukraden
i sakriven.
Poslednje
poratne jeseni prešla sam 6.000 kilometara po terenu BiH, i
konačno zaokružila potreban materijal.
U
knjizi ćete naći podjednak broj priča Bošnjaka, Srba i Hrvata,
isprepletenih na isti način na koji su to i njihovi životi i sudbine u
Bosni i Hercegovini. Ovo je zbirka pojedinačnih ljudskih ispovesti sa područja
koje sam uspela da obiđem. Tragedija svih naroda na tom prostoru u ovom
ratu prevelika je da bi stala u bilo koju knjigu. Svaka generalizacija izvedena
iz ovog materijala predstavljala bi zloupotrebu iskrenosti i patnje onih koji su
o njoj imali snage da govore.
Osnovni
motiv koji me je pokrenuo i vodio, i onda kada sam posrtala, bila je želja da u
uslovima sveopšteg zla, duhovnog i materijalnog razaranja, kada ljudski život
ima cenu ispaljenog metka - reafirmišem dobrotu kao vrhovni postulat, na kojem,
duboko verujem, počiva budućnost sve tri konfesije u zemlji mojih
praotaca.
Dobri
ljudi, oni koji
su u najstrašnije vreme smogli snagu da govore o tuđoj dobroti, kao i oni
koji su, ne pitajući za cenu, imali hrabrosti da učine dobro delo,
najimpresivniji su zalog valjanosti takvog motiva.
U
Beogradu,
dr Svetlana Broz
januar
1999. godine
ZAR
KOMŠIJE
DA VAM
BRANE KUĆE
Priča
Salih Delić
selo
Donje Baljvine
kod Mrkonjić Grada
novembar
1998.
Rođen
sam 1934. u Baljvinama gdje sam proveo cijeli život. Ovdje su od uvijek živjeli
Srbi u gornjem dijelu sela, oko kilometar udaljeni od naših kuća. U
povijesti Baljvina Srbin i Musliman nisu imali spor na sudu, iako nam se njive
graniče.
Mještani
se nisu ženili Srpkinjama iz sela, jer se generacije vaspitavaju da je to ružno.
Mi njih doživljavamo kao rođake. Naši se momci žene Srpkinjama, ali iz
drugih mjesta.
Imao
sam sedam godina kada je počeo Drugi svjetski rat. Sjećam se da je i
onda postojala solidarnost između Muslimana i naših komšija Srba. Ona je
tradicionalna u ovom selu.
Baljvine
su na ovom području možda jedino selo koje nije gorilo, u toku tog rata,
baš zato što su jedni druge štitili.
Jedno
vrijeme su ovdje su bile ustaše, među kojima je bilo i Muslimana. Švabo
Karlo je imao hotel, pored kojeg je bila i njihova kasarna, na obali Vrbasa,
koja je sada potopljena. Jednom su ustaše došle u selo da pale kuće naših
Srba. Muslimani su izašli i napravili barikadu na sred puta. Nisu nikome dali
da prođe:
-
Ako hoćete da palite, prvo krenite od naših kuća, pa onda nastavite
dalje. Ne dirajte naše Srbe – odlučno su govorili ustašama.
-
Zašto nas ne pustite? -
-
Zato što sa njima lijepo živimo i ne damo da ih dirate. Kad
popalite sve naše kuće onda idite i palite njihove. -
-
Kad tako lijepo živite, eto vam ti vaši Srbi. Nećemo vas dirati – rekle
su ustaše i otišle.
U
međuvremenu je nekoliko Muslimana sišlo u srpsko selo Bočac da
upozore mještane da se sklone, jer ne mogu sve da ih zaštite. Srbi iz Bočca
su se na vrijeme sklonili. Ustaše su im zapalile kuće, ali su ipak spasili
glave.
Kada
su se ustaše povukle, došli su četnici, ali niko od naših Srba nije dao
da napadnu Muslimane iz Baljvina. I u onom i u ovom ratu svi smo dobro prošli.
I
u ovom ratu je bilo Srba i Hrvata u Armiji BiH, kao i Muslimana i Hrvata u
srpskoj vojsci, a takođe Muslimana i Srba u hrvatskoj vojsci, gdje se ko
opredjelio. Narod
je prevaren i nije znao gdje će; išao je tamo gdje je mislio da mu je
bolje.
Kada
smo se svi povukli pred vojskom HVO, onda je đavo odnio sve.
Na
svadbe, slave, Božić ili Bajram, sahrane i druge skupove uvijek smo
pozivali jedni druge. Posjećivali smo se i bez nekog značajnog
razloga. Bili
su to pravi dobrosusjedski odnosi. I
dan-danas je tako.
Džamija
je sagrađena prije mog rođenja, ali se sjećam priča svojih
starih da su Srbi davali novčane priloge i učestvovali u izgradnji.
Danas je naša džamija jedina koja nije srušena na teritoriji Republike
Srpske.
U
selu nije bilo pravoslavne crkve, pa su mještani morali ići oko dvadeset
kilometara do prve bogomolje. Delegacija Muslimana je 1990. godine od
predsjednika općine Mrkonjić Grad tražila da se odobri projekat za
izgradnju pravoslavne crkve. Predsjednik je bio zapanjen:
-
Otkud vi, Muslimani da tražite da se gradi pravoslavna crkva? -
-
Mi imamo džamiju, a Srbi nemaju svoju bogomolju. Nas je stid zbog toga, i došli
smo da tražimo da se ispravi nepravda – odgovorili su mu.
Ubrzo
je dobijena dozvola i počela izgradnja crkve, u kojoj smo svi učestvovali.
I ja sam dao skroman novčani prilog, a mlađi su pomagali u gradnji,
koju je prekinuo rat. Ne bi smo imali obraza da nismo pomagali da se crkva
izgradi. Završena je ove godine.
Dok
je trajao ovaj rat stalno sam bio ovdje. U selu je bilo oko 200 muslimanskih
domaćinstava i približno isti broj srpskih. Odlično
smo se slagali. Živjeli smo normalno: škola je radila, autobusi su išli,
jedino smo morali tražiti potvrde od vlasti da se možemo kretati van sela,
zbog kontrola tamo gdje nas ljudi nisu poznavali. Često se događalo,
kad nekog zaustave i pitaju: “Odakle si?”
i dobiju odgovor: “Iz Baljvina”, da kažu: “U redu je, možeš proći
dalje.” Puštali su nas, jer su svi znali
da mi ovdje lijepo živimo.
Kad
je rat počeo, Srbi su nam dali oružje, jer su Baljvine bile na teritoriji
Republike Srpske, da naši momci mogu patrolirati noću oko sela, da ne bi
neko upao sa strane i zapalio nečiju kuću. Da se to dogodilo postavilo
bi se pitanje da li je to uradio Musliman ili Srbin? Da li je taj zlikovac došao
iz Hercegovine ili Hrvatske niko se ne bi pitao i, nastalo bi zlo, kao što se u
većini mjesta i događalo, da ekstremi sa strane započnu krvoproliće,
a krivicu svale na mještane. Mi to nismo smjeli da dozvolimo, pa smo zajedno
čuvali selo.
U
toku cijelog rata niko nije uspio da razruši naše dobre
odnose. Ni jedan šamar nikome nije opaljen, a nekmoli nešto ružnije učinjeno.
Da nije udarilo zlo u obliku HVO na Mrkonjić Grad, mi ne bi smo ni osjetili
rat.
Sredinom
juna 1992. jedan mještanin, Srbin, u šumi iznad sela je čuo galamu i
nečiju naredbu: “Stoj! Stoj!”
Znao je da se srpske linije nalaze pet kilometara odatle, i kada mu se učinilo
da je čuo: “Evo hosovaca”, odmah je protrčao kroz srpski dio sela
obavještavajući ih da nadire hrvatska vojska. Svi Srbi su istog trena
bezglavo pobjegli u Bočac.
Nakon
sat vremena čuli smo šta se dešava. Svi
mi koji smo imali oružje otišli smo gore da intervenišemo. Međutim,
nikoga nije bilo. Pojavio se ubrzo kapetan jedne banjalučke jedinice.
Zaprepašćen činjenicom da smo došli da branimo napuštene kuće
svojih komšija, razljutio se na mještane Srbe i odmah sišao u Bočac:
-
Kako vas nije sramota?! Muslimani su došli da štite vaše prazne kuće, a
vi ste pobjegli – vikao je na njih. Istog dana su se vratili, shvativši da je
u pitanju bila lažna uzbuna.
Godinu
ipo dana u selu je bila policija Vojske Republike Srpske, koja je imala zadatak
da nas štiti. Mi smo im obezbjeđivali hranu, smještaj i drva. Kad su
vidjeli da nema potrebe da budu tu, i kada se front pomjerio dublje, povukli su
se i otišli dalje.
Baljvine
nemaju “živu” vodu. Od davnina postoji vjerovanje da zbog toga ne valja
raditi četvrtkom. Povezuje se to sa nevremenom koje bi moglo nekoga da
ubije ili da uništi letinu. Zato
je ovdje četvrtak neradni dan i za Srbe i za Muslimane. Vojnoj policiji
nikako nije bilo jasno kako je moguće da imamo zajednički praznik.
Dolazio
nam je 1992. i general Talić. Održao
je sastanak oko jedanaest sati uveče. Tada nam je rekao:
-
Ne možete vi Muslimani ovdje ostati sa Srbima. -
Valjda
je htio da nas isproba. Šaban Habibović, predstavnik sela, mu je
odgovorio:
-
Neka nas vojska ne dira, a mi ćemo lako sa Srbima. Mi se ne plašimo naših
komšija Srba. Neće oni na nas. -
Talić
je upitao Šabana:
-
Kad je tako, bi li ti Šabane sada smio otići u srpski dio sela? -
-
Zašto ne bih smio? Proći ću kroz cijelo selo ako treba. -
-
Pred čiju bi kuću smio da staneš i zoveš gazdu? -
-
Staću ispred koje god kuće Vi kažete. -
-
Hajde onda ispred mene i stani gdje ti hoćeš – rekao mu je Talić.
Šaban
je otišao do dijela u kojem žive Srbi i zvao jednog čovjeka po imenu,
koji je odmah izletio u pidžami napolje:
-
Šta je Šabane? Kakvo je zlo? Šta
treba dolje? -
Šabanov
pratilac se sakrio u mraku, da ga ne bi vidio gazda, i odatle je
slušao njihov razgovor.
Da
ne bi otkrio čovjeka, Šaban je počeo da izvrdava:
-
Pa, eto, morao sam doći. Treba
mi pomoć. -
-
Kaži, bolan Šabane, šta mogu da pomognem? Sad ću se ja odmah obući.
-
Kad
je čuo njihov razgovor, koji je odjekivao kroz noć, Talić je izašao
iz mraka i prišao im:
-
Boga vam vašeg! Niti ste vi Muslimani Muslimani, niti ste vi Srbi Srbi. Vi ste
neka posebna nacija, i eto vam, pa živite zajedno kako znate. -
Oni
su otišli, a mi smo tako i živjeli sve dok nije došlo zlo i pogodilo i nas i
Srbe.
Sin
mi nije bio ni u jednoj vojsci. Bio je angažovan u radnoj obavezi, s druge
strane jezera, u selu Liskovica, u vojnoj ekonomiji. Radio je kad je bilo posla,
a inače je bio slobodan. Nikada nas nisu tjerali da kopamo rovove na prvoj
liniji. To
su radili drugi. Naši su radili samo na ekonomiji, jer su bili dobri radnici.
Kada su počele padati hrvatske granate po Mrkonjiću, po Bjelajcu i
Liskovici, rekli su im:
-
Momci ručali ste, i držite se šume. Bježite gdje kome odgovara, u
Baljvine, u Jajce, samo da vas nema. -
Iz
cijelih Baljvina u toku čitavog rata poginula su samo dva Srbina na prvoj
liniji. U samom selu ni jedan mještanin nije izgubio život.
Srpski
vojnici su nam 15. septembra 1995., u četiri sata ujutro, saopštili:
-
Za petnaest minuta morate pobjeći kud znate. Uzmite
ono što vam je neophodno. Ko ima zaprežna kola neka upregne konje i bježite
kroz šume prema Bočcu. Dolazi HVO! -
Srbima
su ranije javili i oni su prije nas počeli odlaziti. Bože moj, normalno je
da će njihova vlast prvo njih da obavijesti, ali su i nama rekli na
vrijeme, pa smo stigli da siđemo u Bočac.
Bočac
je pravoslavno selo u kojem nije živio ni jedan Musliman. Tamo
smo proveli četiri dana pod mostom. Mještani
su imali korektan odnos prema nama. Prve noći došla su dva vojnika koja su
tražila pet naših djevojaka, da im, navodno, motaju ćebad. Od mladih
ljudi čovijek svašta može očekivati, jer su još nezreli. Bilo je
takvih nesretnika koji ne razumiju ni svog ćaću, a kamoli mene. Počeli
su i provocirati.
-
Šta će vam naše djevojke u ovo doba noći? Gdje nađoste da vam
baš sada motaju ćebad – pitali smo ih uplašeni.
Odmah
smo javili policiji, koja to nije dozvolila. Ujutro su mještani Bočca
aktivirali teritorijalnu odbranu i, dok smo bili u njihovom selu, stražarili su
oko nas i čuvali nas.
-
Ložite vatre, grijte se i spavajte, ko može spavati – govorili su nam.
Donosili
su nam kruh, kolače, mljeko... Imali smo i bebe, blizance, stare petnaest
dana, koji su svakog dana dobijali po litar mlijeka. Doktor, iz vojne jedinice
koja je tamo bila stacionirana, dolazio je svakog dana i obilazio nekoliko
starijih ljudi koji su bili bolesni.
Petog
dana su nam obezbjedili autobuse i prevezli nas do Tešnja, kod Teslića, a
mi smo samo platili gorivo. Nije bilo provokacija, niti su ikoga odvojili od
vojno sposobnih muškaraca, kao što se to događalo u drugim mjestima u
Bosni. Znali
su da nećemo nikada napasti na njih. Kada smo stigli u Tešanj tražili su
nam smještaj.
Kasnije
sam prešao sa porodicom u Bugojno, gdje sam živio do 8. februara 1998., kada
smo se vratili u Baljvine.
Selo
su jedinice HVO potpuno uništile. Ni jedna kuća nije ostala neoštećena.
Samo džamiju nisu srušili. Poslije rata moralo se sve obnavljati. Do sada se
vratilo više Srba nego Muslimana, jer su njihove kuće manje oštećene
nego naše, a i prvi su došli i prije nas stali na noge.
Obnovu
svih kuća finansiraju medjunarodne organizacije. Do sada je useljeno
dvadeset pet kuća u muslimanskom dijelu sela, a trideset devet se upravo
popravlja, kao i mnogo srpskih kuća.
Kada
sam prvi put došao sa sinom, koji ima dvadeset dvije godine, bilo je hladno,
duvao je vjetar sa svih strana, kuća je bila srušena, glib svuda naokolo.
Popravili
smo kuću, zahvaljujući donatorima iz inostranstva, i pomoći komšija
Srba, koje i sada možete vidjeti napolju kako obnavljaju muslimanske kuće.
Jutros su nam donijeli krompira, sira, mlijeka i pečen kruh.
-
Komšije, zašto ste nam donijeli ovoliko hrane – pitao sam ih. - Nemate ni
vi.
-
Dijelićemo po pola to što imamo. Kao i do sada, komšija. -
ZNANI
I NEZNANI
PRIJATELJI
Priča
Zora Udovčić, izbeglica iz Novske
Kozarska
Dubica
januar
1996.
Živjela
sam sa suprugom i dva sina u Novskoj. Na samom početku rata suprug i ja smo
bili zaposleni, stariji sin je bio u Bileći na odsluženju vojnog roka, a
mlađi sin
je imao petnaest godina i išao je u srednju skolu.
Iz
dana u dan situacija u Novskoj je bivala sve neizvjesnija, pa sam mlađeg
sina poslala, za vrijeme letnjeg raspusta, kod svoje sestre u Zenicu.
Novska
se nalazila na teritoriji koja je podjelom SFRJ pripala Hrvatskoj. Suprug i ja
smo, kao Srbi, osjećali sve veću nesigurnost, koja je kulminirala u
oktobru 1991. godine, kada nam je u stan ušla komšinica, Hrvatica, i veoma
zabrinuta, rekla:
-
Morate hitno da napustite Novsku, jer su počeli Srbe da odvode u logor!
Hapse ljude po stanovima! -
Počela
sam da pakujem neophodne stvari, kada me je komšinica uhvatila za ruku:
-
Nemoj ništa da nosiš, jer hapse na ulici sve one za koje sumnjaju da hoće
da pobjegnu. Bićete
upadljivi sa torbama. -
-
Ako sve ostavim, ne znam šta ćemo. Nemamo ni novac za put – rekla sam.
Komšinica
me je zagrlila, i dok me je plačući ljubila, osjetila sam u ruci
smotuljak papira.
-
Ne mogu više da vam pomognem. Neka vas sreća prati – rekla je na
rastanku.
Izašli
smo iz stana preplašeni. Nosila sam samo tašnu, u kojoj su bila sva naša
dokumenta. U ruci sam čvrsto držala pedeset maraka, koje sam dobila na
rastanku.
Uspjeli
smo neopaženo da izađemo iz grada i da stignemo u Baranju, gdje smo živjeli
u jednom selu kao
izbjeglice, do aprila 1992. godine.
Mlađi
sin je svo to vrijeme proveo u Zenici, jer smo mislili da mu je kod tetke bolje,
pošto nismo imali sredstava za život.
Kada
je i nama, sa iskustvom koje smo već imali, postalo jasno da će se rat
razbuktati i u Bosni, moj strah za mlađeg sina postao je neizdrživ. Suprug
mi je, na sve moje molbe da ode po njega, odgovarao:
-
Meni je kao muškarcu to neizvodljivo. Ne mogu ni sam da stignem do Zenice, a
nekmoli da dovedem i sina, jer će me na tom putu sigurno negdje uhapsiti. -
Materinski
instinkt je bio jači od straha. Krenula sam sama u Zenicu
po sina. Nekako sam, autostopom, stigla do Tuzle, iz koje nisam mogla
dalje. Autobusi više nisu saobraćali prema Zenici, a taksisti su odbijali
da voze. Očajna, sjela sam na trotoar i plakala. Prišao mi je nepoznat muškarac,
srednjih godina, i upitao me je:
-
Zašto plačete, gospođo? Mogu
li nekako da Vam pomognem? -
-
Ne mogu da vjerujem da nemam načina da dođem do Zenice. Tamo mi je sin
koji ima samo petnaest godina, i ja moram da ga izvedem odande - odgovorila sam,
gledajući ga s nadom.
-
O, gospođo, Vi zaista tražite nemoguće! Duž cijelog puta do Zenice,
na svakih nekoliko kilometara nalaze se barikade, na kojima su naoružani ljudi.
To
je razlog što niko ne smije da Vas vozi. -
Nastavila
sam neutešno da plačem, a čovjek se polako udaljio oborene glave.
Prošlo
je najmanje pola sata, a ja sam nepomično sjedela, ne znajući šta još
čekam. Znala sam samo da neću da se vratim bez sina.
U
jednom trenutku ispred mene se zaustavio automobil za čijim volanom je
sjedeo neznanac, koji mi je pola sata prije toga objasnio kako
tražim nemoguće.
-
Uđite u kola, gospođo. Pokušaću da vam pomognem – pozvao me
je.
Sjedela
sam kao hipnotisana dok je Tuzla polako ostajala iza nas, i slušala
glas tog nepoznatog čovjeka:
-
Probaću da Vas prevezem putevima kroz šumu na kojima, nadam se, još uvjek
nema barikada. -
Sve
vrijeme ponavljala sam da moram da stignem do sina. Nisam pitala neznanca
ni kako se zove, ni gdje radi.
U
predvečerje smo stigli pred kuću u kojoj je živjela moja sestra. Kada
su nas ugledali na vratima nastala je opšta radost. Sestra je rekla:
-
Sjedite i ispričajte se, a ja ću da skuvam kafu. -
Pogledala
sam upitno u neznanca koji mi je, vrteći glavom, odgovorio:
-
Nemamo vremena, gospođo. Moramo da se vratimo prije mraka u Tuzlu. Uzmite
samo sinovljeve stvari i krećemo! -
U
kolima smo sin i ja, vozeći se kroz nepoznate šume, pričali jedno
drugom sve ono što nismo stigli za skoro godinu dana, koliko se nismo vidjeli.
Samo
povremeno sam postajala svjesna prisustva nepoznatog čovjeka, kada bih
ugledala blagonaklon pogled, dok nas je ćuteći vozio. Nisam primjetila
ni kada smo prošli kroz Tuzlu. Opijenu radošću zbog susreta sa sinom,
trgao me je glas neznanca:
-
Gospođo, ja ne mogu dalje. Iza ove krivine nalaze se srpske barikade. Do
tamo ćete morati pešice, a ja ću da se vratim u Tuzlu. –
Izlazeći
iz kola i zahvaljujući mu se, pitala sam ga:
-
Koliko sam Vam dužna? -
-
Ništa, gospođo. Vaša sreća i sreća Vašeg sina su za mene najveća
nagrada. -
Dok
sam, zagrlivši sina, odlazila prema srpskoj barikadi, okrenula sam se i vidjela
auto koji je žurno odmicao ka gradu.
Mnogo
kasnije postala sam svjesna da je taj neznacac zastao ispred barikada zato što
nije bio Srbin.
U
Baranji smo živjeli sve dok nismo dobili tragičnu vijest: naš stariji sin
je, na ratištu u Kninu, poginuo.
Nismo imali nikoga od rodbine u Srbiji a sina, čije smo tijelo
dobili, trebalo je negdje sahraniti. Odlučili smo da ga sahranimo u
Kozarskoj Dubici i da se nastanimo u njoj.
Poslije
sahrane, svi moji dani, bili su isti: od rane zore do kasno u noć stajala
sam pored groba.
Suprug
je ostao sa sinom u Baranji, da dijete ne bi prekidalo školovanje, a ja nisam
mogla da se odvojim od groba.
Moja prva komšinica, Esma Arslanović, Muslimanka, dolazila je svake
večeri na grob, pružala mi ruku i
govorila:
-
Hajde, Zoro, kući da se malo odmoriš. Doći
ćeš sutra ponovo. -
Odvodila
me je tiho, poštujući moju patnju. Kada
bi smo stigle u kuću, zaticala sam na stolu večeru koju mi je Esma
spremala. Na moje uporno odbijanje da jedem, njen muž, Daud, mi je objašnjavao:
-
Moraš jesti, jer ćeš zanemoćati i razboljeti se. -
Život je za mene izgubio smisao. U očajanju, u tri navrata sam pokušala
da se objesim u štali. Sva tri puta su me u tome sprečili Esma i Daud,
koji su, kao dvije sjenke, noću dežurali i pratili me. Kada
je treći put skidala omču sa mog vrata, Esma mi je rekla:
-
Zoro, budi pametna. Ti imaš i mlađeg sina kome si potrebna. Ja znam da je
tvoj bol ogroman, ali
nemaš pravo da ostaviš djete bez majke! -
Taj strašni rat je trajao toliko dugo da mi je sin, koji je u međuvremenu
napunio osamnaest godina, mobilisan u Vojsku Republike Srpske. Vojevao je na
terenu zapadne Bosne do septembra 1995. godine, kada su snage
muslimansko-hrvatske vojske
zauzele tu teritoriju.
Niko
od njegovih saboraca, koji su se vratili, nije znao da mi kaže da li mi je sin,
zarobljen ili je poginuo. Nikakav podatak o njemu nisu imali ni u
komandi. Poslije dva mjeseca potpune neizvjesnosti, u kojima nisam
saznala ni jednu riječ o sudbini svoga sina, jednog prijepodneva su me, u
opštini u kojoj sam bila zaposlena, pozvali u kancelariju i rekli:
-
Traži te, Zoro, neko iz Beča. -
Nisam
poznavala nikoga u Beču i u prvi mah sam pomislila da je
u pitanju zabuna. Kada sam se javila na telefon, začula sam ženski
glas:
-
Jeste li vi Zora Udovčić? -
-
Jesam. -
-
Zovem iz Beča. Vi mene ne poznajete, ali ja za Vas imam poruku: sin Vam se
nalazi u zarobljeništvu u logoru pored Mostara. Nije ranjen, dobro je i
pozdravlja Vas. -
Ne
znam koliko je prošlo vremena dok nisam uspjela da promucam:
-
Izvinite, ali ja moram da Vas pitam: kako Vi, u Beču, to znate? -
-
Požurila sam da Vam saopštim vjesti o sinu, jer znam šta je neizvjesnost, a
nisam stigla da Vam objasnim detalje: ovu vijest mi je preneo brat, koji
živi u Mostaru, a sad radi u tom logoru. On je upoznao Vašeg sina koji
mu je dao Vaš telefon na poslu i molio ga je da Vam javi da je živ. Moj brat
nije mogao iz Mostara da uspostavi telefonski kontakt sa Dubicom, pa
sam, eto, ja iz Beča, posrednik između vas. I, na kraju najvažnije:
sin kaže da Vas
voli i da ga čekate! -
I
to dvoje neznanaca bili su Hrvati.
Rat
je završen i ja, sada relativno mirna, čekam da mi sin stigne iz
zarobljeništva.
KAPETAN
MIĆA
Priča Stjepan Bradvić
selo Križani kod Tuzle
novembar
1998.
U selu Križani, kod Tuzle živio sam sa porodicom do rata. Imao sam
pedeset devet godina kada je rat počeo. U toku maja 1992. mladi ljudi iz
sela su se organizovali i s lovačkim puškama stražarili u civilu. Moj sin
je sa četvoricom mladića, 21. maja ujutro, kod sela Ivanovići, na
granici sa našim selom, naišao na pedesetak četnika, koji su ih zarobili.
Pošao
sam sa jednim starijim rođakom da
ih molimo da puste djecu. Čim smo se pojavili zarobili su i nas
govoreći:
-
Sad ćemo vas sve poklati. Vi ste svi ustaše. -
Isto
popodne pješke su nas, svu sedmoricu, poveli u Simin Han, pod oružanom
pratnjom. Tamo
su nas odmah premlatili. Telefonom
su zvali Požarnicu i javili:
-
Pošaljite kamion i pet vojnika. Uhvatili
smo sedam ustaša. -
Iz
kamiona su iskočili mladići koji su nas tukli nogama, rukama i
kundacima. Isprebijane
su nas pobacali u kamion, kao stoku. Od
batina više nismo znali za sebe. Uveče su nas dovezli u Požarnicu, gdje
su nas istjerali iz kamiona i opet tukli, a zatim ubacili u neku sobu. Od
udaraca u glavu povremeno sam gubio svijest. Sledećih
petnaest dana nisam mogao da jedem. Do jedanaest uveče čuvali su nas
naoružani vojnici. Tada je ušao kapetan Mića Jović u uniformi, koga
sam vidio prvi put. Pogledao nas je i okrenuo se vojnicima:
-
Šta ste radili sa ovim ljudima? -
-
Nismo ništa. Oni su se sami tukli. -
-
Marš napolje! - naredio im je. Ostao je sam sa nama i rekao:
-
Dižite se. Ustajte. -
Svi
su nekako uspjeli da ustanu, osim mene, pa su mi dvojica pomogla. Dao nam je
stolice da sjednemo.
-
Šta je tebi - pitao me je Mića.
-
Tukli su me, teško dišem. -
Do
ujutro nikome nije dao da nas tuče. Ujutro nas je prebacio u neki podrum u
Požarnici gdje smo bili dvanaest dana. Tih dana su iz Križana padale granate
na Požarnicu, zbog kojih smo svaki dan dobijali batine. Četnici su ulazili
u podrum i govorili:
-
Mi vas ovdje držimo žive, a vaši nas tuku! -
Vidjevši
da će nas ubiti batinama, Mića nas je prebacio u Priboj u blizini
Bijeljine. Poslije njegovog odlaska, batinanje se i tamo nastavilo.
Ležali
smo krvavi i prebijeni na podu, kada
je Mića došao da nas obiđe:
-
Šta je ljudi? -
-
Samo nas tuku. Ne daju nam ni jesti. -
Prebacio
nas je u Ugljevik kod Bijeljine, u neku školu, gdje nam je bilo lakše. Tamo
smo imali hranu i postelju. Sa nama je u tom logoru bio i specijalac Mijo Brkić
iz Brčkog. Imao je oko pedeset godina. Stajao sam četvrti od njega u
redu, kad su ga pitali:
-
Zašto si silovao Srpkinju? -
-
Nisam, ljudi! Govorim četiri jezika. Obučavao sam
hrvatske vojnike, a o silovanju ne znam ništa. -
Pred
nama su trojica vojnika počela da ga tuku u šest sati uveče. Tukli su
ga naizmjenično. Kad
više nije mogao da ustane vikali su: “Diži se!” Pošto više nije mogao da
ustane, dvojica su ga podizala, a treći je nastavljao da ga udara kundakom.
Dok su se odmarali pušili su, pili rakiju i pričali o svemu i svačemu.
Mučili
su ga do ponoći.
Ujutro
je došao jedan od trojice vojnika koji su ga tukli:
-
Ustaj, ustašo! -
Mijo
se nije pomjerio. Šutnuo
ga je i vidio da je mrtav. Izvadio
je pendrek i povikao:
-
Što ste ga ubili, majku vam vašu?! -
Tukao
nas je pendrekom. Istrčali
smo napolje bježeći od batina. Napolju
je padala kiša...
Kada
je došla komisija, u kojoj su bila tri srpska oficira, da utvrdi šta se
dogodilo, vojnici su im, pred nama, referisali:
-
Ubio se sam. Tukao
je glavom u zid. -
Došao
je kamion da ga odvezu i sahrane. Odredili
su mog sina i jos dvojicu Hrvata, da to učine. Sin mi je pričao kada
se vratio: “Odvezli su nas na mjesto gdje se baca šljaka iz fabrike da ga
zakopamo. Kad smo iskopali prvi sloj dubine jednog ašova, nastavio sam da kopam
dalje, ali sam čuo
glas iza sebe:
-
Bacaj ga i zagrći! -
-
Neću ga imati čim zagrnuti. Da iskopam još malo? -
-
Zagrći ga,
inače ću ubiti i tebe, pa ćeš ležati sa njim! -
Samo
malo smo ga zagrnuli i odmah se vratili nazad.”
U
Ugljeviku nas je čuvao i mladić iz Požarnice, koji nije imao više od
dvadeset pet godina. Poznavao sam mu oca i djeda Andriju.
Kada
su dva pijana vojnika, od kojih sam poznavao jednog iz Siminog Hana, upala u našu
prostoriju i htjela da nas tuku, Andrijin unuk im nije dao:
-
Ne smijete ih ni taknuti. Ja moram da ih čuvam. Naredio je kapetan Mića,
da niko ne smije da ih udari. -
-
Ja ću ih poklati - reče krvoločno mladić iz Siminog Hana, sa
čijim sam ocem nekada radio. Mislio sam da će ga ubiti, koliko su bili
razjareni. Povukli su se tek kada je uperio oružje u njih.
Taj
mladi čovjek nam je krijući ispod uniforme donosio hljeb, cigarete,
konzerve, kad god je dolazio u smjenu. Normalno je razgovarao sa nama. Znao je
da nismo ni za šta krivi, sem što smo Hrvati.
Dvadeset
pet dana niko nas nije tukao. Mića nas je stalno obilazio, dok, na našu
nesreću, nije otišao sa vojskom na ratište, gdje je bio ranjen i smješten
u bolnicu u Bijeljini.
Nas
su tada odveli u logor u Batkoviće. Svi zarobljenici su bili
muškarci, Muslimani, sem nas sedmorice Hrvata.
Autobusi
su stalno dovozili nove zarobljenike. Žene
i djecu su odvajali i odvozili negdje dalje. Bilo nas je oko hiljadu petsto u
magacinu, u kojem nije bilo dovoljno mjesta. Mogli smo samo da čučnemo
jedan do drugog; nismo imali gdje da legnemo. Tu smo proveli oko mjesec dana. Ponovo
je nastao
užas: svakog dana su nas tukli. Mislio sam da nitko neće preživjeti.
Nisu
nas tukli stražari koji su pazili da ne pobjegnemo. Jednom sam zamolio stražara
da izađem napolje u toalet i vidio desetak zaklanih ljudi iza magacina.
Jedva sam se vratio nazad.
Noću
su izvodili Muslimane koje su htjeli ubiti: samo bi nekoga šutnuli nogom i
rekli: “Ustaj!” Ni jedan se nije vratio. Ujutro, kada bi svanulo, već
su ih negdje
odnijeli.
Svako
jutro su sami iznosili po troje četvoro onih koji nisu preživjeli
batinanje. Ne znam gdje su ih sahranjivali. Nikog nisu ubili iz vatrenog oružja.
Svi ti mladi ljudi
su stalno pili dok su nas tukli. Kada su htjeli da tuku nekoga od Hrvata
stavljali bi nam povez na oči da ne bi smo vidjeli ko nas bije. Nikoga od
tih ljudi nisam poznavao.
U
Batkovićima je zarobljenike, Muslimane, pregledala komisija u kojoj je bio
i jedan doktor. Kada su došli do nas Hrvata, krvavih i otečenih od batina,
doktor je rekao:
-
Vas nećemo ni pregledati. Sve ćemo vas ubiti, jer ste ustaše. -
-
Doktore, molim Vas, dajte mi lijek za smirenje bolova - vapio sam.
-
Za ustaše nema lijekova. Vas
treba sve pobiti! - odgovorio je doktor i mirno produžio dalje. Muslimanima
je davao lijekove.
U
logor su doveli jednog Hrvata iz Jablanice, premlaćenog i sa dvadesetak
rana od noža. Previo sam ga svojom košuljom, koju sam iscjepao. Kada su
vidjeli da mu pomažem, vojnici su me otjerali od njega:
-
Ko mu priđe ubićemo ga. Nek
se pati i umire. -
Kradom
sam mu donosio vodu i prao ga. Dok sam bio u logoru malo se oporavio i došao
sebi. Ne znam šta je poslije mog odlaska bilo sa njim.
Jednom
su odredili trideset pet logoraša iz Batkovića
za razmjenu. Među njima smo bila i nas sedmorica iz Križana. Stigli
smo autobusom do Capardi, gdje smo
tri sata čekali, ali se niko nije pojavio sa druge strane. Jedan
mi je naredio: - ”Ti stari kreni prema njima. Evo
ti bjela zastavica. Idi dole jedno petsto metara i vidi ima li tamo vaših
Tuzlaka.” - Dao mi je cedulju na kojoj je bilo zapisano nečije ime: -
“Ako su doveli ovog čovjeka iz Tuzle na razmijenu, sve
ću vas dati za njega.” - Udario me je pesnicom nekoliko puta u
glavu, dok me krv nije oblila: - “Sad možeš da utekneš. Slobodno bježi.
Sina ćemo ti zaklati, ako se ne vratiš.”
Stigao
sam do rovova Armije BiH. Vikali
su mi:
-
Hajde ovamo, bolan, kad si došao do nas živ! Predaj
se nama! -
-
Ne smijem! Gore u autobusu mi je sin! Ubiće ga! -
-
Pobiće vas oni svakako! Hajde,
bar se ti spasi! -
-
Neću, gore mi je sin! Ako
treba neka ubiju i mene! -
Kada
sam odbio da im se predam, neko je zapucao na mene. Svuda oko mojih nogu su
udarali meci. Pukom slučajnošću nisam pogođen. Čuo sam kako
viču:
-
Ubićemo te! Nećeš doći do njih! -
Trčao
sam nazad prema autobusu noseći zastavicu u rukama. Kada sam napokon stigao
oficir me je pitao: -“Jesi li živ?” - “Jesam” – jedva sam odgovorio.
Onda se obratio svojim vojnicima:
-
Vodite ga u autobus i nemojte ga više tući. Recite
vozaču da okrene autobus, da ih ovi naši ne bi poklali. -
Čuo
sam četnike kako viču:
-
Kakva razmjena! Daj da ih ovdje u šumi sve pokoljemo! -
Čim
sam ušao u autobus vojnik je rekao šoferu:
-
Hajde, brže okreći taj autobus! Naredio je kapetan. Bježi odavde sa tim
ljudima. Poklaće ih četnici! -
U
Glinici kod Zvornika oficir je pretekao autobus i zaustavio nas:
-
Ljudi, izađite napolje. Ovdje
je česma. Osvježite
se i pijte vode. -
Izvadio
je i dvije kutije "Drine":
-
Hajde, zapalite vi koji pušite. Odmorite
se i rashladite, a onda idemo nazad. -
Bio
je Petrovdan i velika vrućina. Vratili su nas u Batkoviće. Večera
je već bila podijeljena. Gladni,
umorni i uplašeni legli smo i ćutali...
Desetak
dana poslije neuspjele razmjene, u vrijeme kada su nam djelili ručak, neko
je sa vrata prozvao mene i mog sina. Izveo
nas je četnik koji je najgore tukao:
-
Dođite ovamo, traži vas vaš Tuzlak. -
U
sobi smo zatekli šest vojnika i kapetana Miću, koji im je rekao da izađu
napolje i da nas ostave same.
Ustao je i zatvorio vrata i prozore:
-
Izašao sam iz bolnice samo
da vidim šta je sa vama. Da vas ne bi neko ubio. - Poslije kraće
pauze upitao nas je:
-
Hoćete li da idete kući? -
-
Hoćemo, kako ne bi smo! Šta ćemo sa onom petoricom? -
Pogledao
je u mene:
-
Tvoj sin iz Tuzle, Ivan, me je zamolio da vas odmah dovedem kako znam. -
Bio
sam zapanjen, jer do tada nisam ni znao da poznaje Ivana.
-
Ako možeš pusti nas sve, a ako ne možeš, nećemo ni mi da idemo. Neka
nas sve pobiju - odgovorio sam mu.
-
U redu, stari, kad je tako. Srediću da
vas sutra sve puste. -
Sutradan,
15. jula, Mića je prozvao nas trideset i pet. Odvezli su nas preko Capardi
i Brčkog
u Raić, autobusom u kojem je bio sa nama. Zaustavili smo se u Raiću
ispred rampe i čekali u autobusu. Četnici iz Brčkog su doši i
htjeli da nas tuku. Mića
je neredio svojim vojnicima:
-
Oružje na gotovs!. Ako im neko priđe, pucajte u njega odmah. Uspjeo
sam da ih sačuvam dovde, ne dam da ih sada neko maltretira. Ja
ove ljude moram predati žive. -
Niko
nije smio da nam priđe. On nije ni znao šta nam se događalo u Batkovićima.
Na
drugoj strani u kamionima su već čekali Srbi predviđeni za
razmjenu. Mića nas je pustio da odmah pređemo na drugu stranu, prije
nego što su sa te strane krenuli njihovi.
-
Idite sad svojoj vojsci, neka vas ona čuva, ja vas više ne mogu čuvati
- rekao je na rastanku.
POSLE ČITANJA
Šest
godina posvećenih ovoj knjizi podrazumevaju ogromno iskustvo iznedreno iz
stotina susreta i razgovora, od kojih je svaki bio zanimljiv i specifičan,
onoliko koliko to jesu ljudske sudbine. Svaka od preko dve stotine snimljenih
priča ima storiju svog nastanka. Od njih bi se mogla napraviti knjiga o
knjizi, kada bih smatrala vrednim da govorim o svom angažmanu. Mene u ovoj
knjizi, osim u
uvodu i na kraju, nećete nigde naći, jer je od prvog dana doživljavam
kao knjigu onih koji su govorili i onih o kojima su pričali. Završiću
je onako kako i zaslužuje, opisom načina na koji sam došla do priče
"Zar komšije da vam brane kuće", s kojom sam, ni malo slučajno,
počela knjigu, odlučujući se između hronologije i poruke
koju ona nosi.
Moj
trud je, na neki način, bio krunisan otkrovenjem Baljvina do kojeg sam došla
u Sarajevu.
Trebalo
je doći do sagovornika u selu pored Mrkonjić Grada, u kojem nisam
nikog poznavala. Brane Božić, banajlučki novinar, od prvog dana mog
rada na terenu, svim srcem je podržavao ideju, proprativši je iskrenim
komentarom, koji je značio više od komplimenta: "Sjajno! Kako se ja
toga nisam sjetio?!" Dan posle moje molbe da mi pomogne, Brane je u
Sarajevo poslao poruku da se javim Ostoji Duliću, direktoru gimnazije u
Mrkonjić Gradu, koji će mi omogućiti kontakt u Baljvinama.
Gospoda
Žak Pol Klajn i Daniel De Luce iz OHR su mi, u poslednjoj fazi rada na terenu
BiH, sa puno razumevanja, omogućili kola i vozača, za sva putovanja
van Sarajeva.
Prohladnog,
ali vedrog novembarskog jutra, zaputila sam se iz Sarajeva, prema Mrkonjić
Gradu. Putem od Zenice, preko Viteza, Travnika, Donjeg Vakufa i Jajca vozač
je objašnjavao gde je čija vojska prolazila za vreme rata. Tragovi su ličili
na sve ono što sam na dotadašnjim putovanjima videla: svuda razorene i, često
spaljene kuće Srba, Hrvata, Muslimana. Gledajući Vrbas odmarala sam oči
od nepojamne količine destrukcije. U trenutku mi je, posmatrajući
bistru, zelenu vodu, u ušima odzvanjala rečenica čoveka koji me je
dovezao na izvor Bune: ”Kada bi rijeka umjela da govori, imala bi šta da
ispriča.”
Gospodin
Ostoja Dulić, profesor književnosti je, činilo mi se, sa
zadovoljstvom krenuo samnom za Baljvine, rekavši na početku, da ne zna da
li će ikoga poznatog tamo naći. Dok nas je asfaltirani put, koji se
odvojio od Vrbasa, vodio na Čemernicu, na kojoj se, dvadesetak
kilometara od Mrkonjić Grada, nalazilo naše odredište, profesor je
kratko komentarisao: "Dopada mi se ideja Vašeg projekta. U ovom ratu
hrabrost je bila slijediti sebe, a humanost koju Vi tražite, može se slobodno
nazvati heroizmom."
Radovala
sam se razuđenim jesenjim bojama prirode, po kojima sam Bosnu oduvek
pamtila, dok smo išli u selo u kojem su živeli, i u najluđim vremenima,
samo normalni ljudi. Posle
svega što sam doživela i videla, bio je to moj najuzbudljiviji dan.
Na
samom ulazu u selo, nestalo je asfalta i ukazale su se blatnjave razrovane
staze, koje su nekada bile ulice. Kod prvih kuća ugledali smo desetak ljudi
koji su marljivo radili, popravljajući skoro potpuno razrušene nečije
domove. Ljubazno su nam objasnili da su Srbi, koji popravljaju kuće svojih
komšija Muslimana, a da ćemo prvog Muslimana, čija je kuća
osposobljena za stanovanje, naći stotinak metara dalje.
Na
sred sela naišli smo na džamiju, sa minaretom!
Ispred
prve popravljene kuće koju smo videli stajao je visok sedokos domaćin.
Profesor
se predstavio i objasnio mu da sam iz Beograda i da bih želela sa njim da
razgovaram. Čovjek mi je raspoloženo pružio ruku i rekao: "Ja sam
Salih Delić. Dobro mi došli dobri ljudi. Izvolite u kuću, nećemo
valjda pričati napolju, nije red."
Bila
sam zbunjena. Pogledala
sam u profesora i istovremeno smo slegli ramenima. Naš domaćin je
izgovorio reči iz naslova knjige, ne znajući uopšte o čemu
ćemo razgovarati.
Prekinuli
smo porodicu u toku ručka, ali su oni, kao da se oduvek znamo, srdačno
ponudili da im se priključimo.
Priču
Saliha Delića pročitali ste na početku. Dok je govorio bio je to
praznik za moju dušu.…
Kada
sam ga pitala da li se venčavaju sa Srpkinjama iz sela, na profesorovom
licu zatreperio je osmeh, koji niko osim mene nije primetio, jer se u razgovor
uključio tek kada je tema bila lažna uzbuna u selu. Kada je Salih završio
opis te situacije, profesor je nastavio: "Ispričaću vam, samo
ilustracije radi, taj događaj iz svoje vizure. U to vrijeme sam, kao
ranjenik ležao na torakalnom odjeljenju bolnice u Banja Luci. Sa mnom u sobi
nalazio se i Drago Tešanović, rođeni Baljvinac. U
posjetu su mu došla braća Mitar i Drago. Kada su mu ispričali šta se
upravo dogodilo u selu, Radovan im je rekao: "Nije trebalo mene da
obilazite. Ja sam zbrinut u bolnici. Idite hitno gore i vratite Srbe u selo, jer
se može dogoditi da neko posumnja da su ih naši Muslimani istjerali, pa vojska
može napasti nevine ljude." - Salih se odmah nadovezao: "Tačno.
Bio sam kod koza kada je prema nama ozdo od Bočca krenula vojska. Malo je
falilo da tako i bude. Glasine kruže, a vojska je uvjek spremna."
Na
kraju razgovora dala sam Salihu svoju vizit kartu. Videvši moje prezime
rekao je: "Drago mi je što baš Vi pišete takvu knjigu. Ljepo smo
živjeli u vrijeme Vašeg dede. Nego,
Baljvine se odvajkada muče sa vodom. Vjerujem
da imate uticaja, pa možete negdje na pravom mjestu da iznesete taj problem. Možda
će nam neko pomoći da dovedemo vodu u selo."
Posle
završenog razgovora, želela sam da vidim celo selo. Nedaleko od Salihove kuće
nalazi se ogromna rupa, iskopana u zemlji, u koju sakupljaju kišnicu, koju im
je Bog dao. Pitala sam se da li će im ljudi, koji to stvarno mogu, pomoći
da ne čekaju samo dar sa neba? Svojom istorijom i sadašnjošću,
stanovnici Baljvina su to zaista zaslužili.
Odvezli
smo se do srpskog dela, koji je dobrim delom popravljen. Na najvišoj tački
blistala je sveže okrečena pravoslavna crkva.
Intrigirao
me je profesorov blagi osmeh, koji sam upamtila. U povratku mi je ispričao:
"Asocirala me je ta tema na vrijeme kada sam kao razredni starešina vodio
maturante na ekskurziju. Dugo sam posmatrao
kako se mladić iz Baljvina stoički opire neskrivenim
simpatijama svoje lijepe drugarice iz gornjeg dijela sela. Iskoristio sam
trenutak u kojem smo bili sami i upitao ga: "Reci mi kao muškarac muškarcu,
kako uspijevaš da odoliš takvom izazovu?"- Odgovorio mi je bez
dvoumljenja: "A, ne, to se jednostavno ne smije. Ona mi je kao
sestra." – "Čija ti je to škola?" - bio sam znatiželjan.
–"Očeva." - Tom jednom rečju sve mi je objasnio."
Kada
sam se uveče umorna, posle skoro pet stotina pređenih kilometara,
vratila u Sarajevo, neko od poznatih me je pitao: "Zar ti se isplati zbog
jedne priče toliki napor?"
Bez
volje da objašnjavam, odgovorila sam: "Imaćeš odgovor na to trapavo
pitanje, kada pročitaš knjigu."
Svetlana Broz
*****
Uzoriti
biskup Franjo Komarica:
“Vaša
ideja da napišete knjigu o dobrim ljudima u vremenu zla predstavlja prvu
svjetlost u ovom sveopštem mraku. I kada budete posustali, kada Vam se učini
da nemate više snage, ne smijete zaboraviti da ste lučonoša prve upaljene
svijeće na kojoj će se paliti nove, sve dok svjetlost ne pobedi
tamu.”
*****
Mesihat
Islamske Zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Muftijstvo za Bosansku Krajinu
- Banja Luka 14.12. l995.
hadži
Ibrahim ef.
Halilović, prof.
Muftija Banjalučki:
“U
decenijama u kojima je Vaš deda, Josip Broz Tito, rukovodio Jugoslavijom, živjeli
smo ravnopravno, i nikome nije bila ugrožena sloboda vjeroispovijesti. Ja sam,
na primjer, u to vrijeme završio sve vjerske škole i fakultet. Radujem se Vašoj
plemenitoj ideji da napišete knjigu o dobrim ljudima u vremenu zla i mislim da
ste Vi osoba koja na to ima puno pravo.”
*****
Banja
Luka, 9. oktobar 1998.
Njegovo
preosveštenstvo Vladika banjalučki, gospodin Jefrem:
“Nisam
iz Vašeg pisma najbolje razumeo o kakvim Vi to dobrim ljudima pišete. Sada
biste mogli na Kosovu da nađete priče o dobrim ljudima, a ovdje je bio
rat. Ja ne mogu da glumim sveca u nevolji i nesreći svog naroda. Bio sam
direktan učesnik i svedok svih tragedija koje su se događale mom
narodu. Aktivno sam se na sve načine borio protiv onih koji su vekovima
ubijali i uništavali, uništavaju i uništavaće moj narod, samo što nisam
nosio pušku. Ne bih sad mogao da izgovorim da to nije trebalo činiti. Ne
bih mogao da govorim objektivno, preovladale bi emocije i bio bih subjektivan.
Ne bih želeo ništa da Vam kažem o tom projektu, a Vi moje mjesto ostavite
prazno ili napišite da sam odbio o tome da govorim, kako Vam drago.”
*****
RECENZIJA
NA LEVOJ KLAPNI:
Miodrag
Živanović
*****
RECENZIJA
NA DESNOJ KLAPNI
…
U radikalnim životnim situacijama, ljudske sudbine su gotovo nevjerovatne. Kao
što su nevjerovatne i priče o tim sudbinama.
Svetlana
Broz je prikupila devedeset primjera toga nevjerovatnog. Devedeset ljudi je
ispričalo skasku o dobroti u vremenu kada smo mislili da je zlo jedina
odrednica našeg življenja. I umiranja, naravno.
Tih
devedeset primjera daje nam nadu da nismo zaboravili biti ljudi, da uprkos svemu
možemo graditi jedan drugačiji, čovjeka dostojan život.
Uvjeren
sam da je ovaj sjajan poduhvat Svetlane Broz upravo na tragu pomenute nade. I još
više, one nade koja se najsnažnije pojavljuje u beznadnim vremenima…