MOST ŠTO
SPAJA ISTOK
SA ZAPADOM
Stari
most je bio ponos grada - dok je Mostar zaista
bio gradom. Već dugo smo bez jednoga i bez drugoga. Bez nas samih.
Nemamo se čime ponositi.
Je li stvarno srušen i zar se to moglo dogoditi? Ta su pitanja postala morom, koja nas ne napušta od dana kad su granate prelomile i dotukle Stari most u Mostaru na Neretvi, u studenome 1993. godine. Vidimo ga i dalje sklopljenih očiju, osjećamo ga dok ga ne vidimo. «Tu je i ostat će tu», tako se protivimo očevidnosti. Uvjerili smo sami sebe da je njegova odsutnost privremena i prividna, zapravo nestvarna
Podsjećao
sam sve ovo vrijeme, i sebe i druge, na ljepotu
našega mosta, smionost njegove gradnje, bjelinu kamena
od kojeg je istesan, sliku
koju njegov luk pruža danju i noću, pod
svjetlom sunca koje je u krševitu kraju jače nego drugdje i mjesečine koja je
blaža. Podignut je pod otomanskim carstvom, ljeta 1566. po kršćanskom
kalendaru, godine 944. po islamskoj Hegiri. Na jednoj staroj ploči pisalo je
arapskim slovima: «Izgradio ga je neimar po imenu Hajrudin, za
vladavine Sulejmana Veličanstvenog.» Riječ most, koja je u imenu
Mostara, zajednička je svima slavenskim jezicima.
Nazivali smo ga “stari”, kao što mladići
zovu oca ili drugara. Nalazili smo se «na starom», kupali se “pod starim”,
najhrabriji među nama skakali su “sa staroga” u Neretvu, “najzeleniju
rijeku na svijetu”. Bili smo uvjereni da je bistrija od svih drugih voda. Uz
obalu su, s obje strane, visoke i strme stijene koje Mostarci zovu pećinama.
Svaka ima svoje ime, poneka i nadimak od milja: “Zelenika” nad kojom raste
divlja smokva i ljuti šipak, “Šuplja” pod kojom je opasni vrtlog
(“kapak”, po mostarski), veliki i mali “Soko” nadomak ušća skromne
pritoke Radobolje te, do njih, “Glavar”, nalik molu u nekoj skromnoj luci i,
na suprotnoj obali, visoki “Duradžik” – na kojem su se dječaci
pripremali da «skoče s ćuprije», najhrabriji čak i naglavce, «poput laste».
Na te su hridi, kao i na sam most, slijetali galebovi s mora.
Tu je, nadomak,
Jadransko more.
Ratovi, osvajanja, bjesovi, čak
i potresi,
česti
na balkanskom tlu, štedjeli su ga više od četiri stoljeća. Počeli su ga rušiti
«Srbi» a dovršili «Hrvati». Stavljam im imena pod
navodnike - da
te kršćanske talibane,
koji su
nišanili na djelo islamske civilizacije, ne
poistovjetimo s onim Hrvatima i Srbima koji su podijelili naše suze
za njim, i stid nam također.
Kad se sruši takva gradnja ostane
obično, na jednom ili na drugom boku, manji ili veći patrljak. Najprije nam se
činilo da se sav most stropoštao ne ostavivši ništa za sobom, da je ponio u
ponor i pećine što
su ga podupirale i kamene kule, «Hercegušu»
i «Halebinovku», koje su bdjele nad njim, i grudve zemlje hercegovske što su
se privile uz njegove temelje. S obje strane ostali su samo ožiljci, živi i
okrvavljeni.
Naš je Stari bio više nego običan
spomenik. Služio je svima, svih povezivao. U nj su ugrađena pamćenja djedova,
postao je simbolom naraštaja. Nije
spajao samo dvije obale: na njemu su Istok i Zapad pružili ruku jedan drugome.
Moguće je oboriti ga ali nije poništiti. Ostao je i dalje u nama. Krili smo od
drugih koliko ga žalimo.
Pokušaji njegove obnove nisu bili
sretni. Posao je započinjao u navratima, svaki put iznova, ostajao na
pripremama. Možda zato što sami nismo bili okupljeni oko njega ni dovoljno
bliski jedni drugima. Strani su stručnjaci pokazali spremnost da se uhvate ukoštac
s gradnjom: mađarski, turski, talijanski i ne znam koji još. Stjecaj okolnosti
povezao me s francuskim inženjerima. Susreo sam nedavno Gillesa Péqueuxa ( Žil
Peke), upoznao se s njegovim radom - četrnaest je mostova podigao u našem kraju. Iznenadilo me
njegovo poznavanje gotovo svih okolnosti, materijalnih i duhovnih,
koje se tiču Staroga mosta. Osjetio sam radost što se nalazim prvi put,
makar i na kratko, uz mostograditelje odane svome pozivu, upućene u
njegove tajne. Tko još zna imena kamena u ovom kraju - tenelije s Mukuše,
miljevine ili breče iz kamenoloma uz korito Neretve, nizvodno. Sjeća li se
itko nekadašnjih alata i umijeća -
čaklje, pritegače, uprnjaka? Zna li išta o drevnim hercegovačkim i
dalmatinskim majstorima i njihovu zanatu? Oni su tu, u blizini, tesali i klesali
velike gromade, mramorove, sarkofage
u Mogorjelu i stećke u Radimlju, urezivali dlijetima imena i oporuke na
grobovima zajedničkih nam pređa -
bogumila.
Zahvalan sam prijateljima koji su
došli izdaleka da započnu gradnju mosta. Latili su se posla bez buke. I nas su
u nj uključili. Pomogli su nam da, nakon svega što se dogodilo, povratimo
vjeru u sebe i možda povjerenje jednih u druge. Znamo što nam predstoji kad - u
času na koji dugo čekamo -
naš most ponovo zagrli rijeku.
Bit će to plod istinske
solidarnosti, koja se protivi netrpeljivosti i prkosi mržnji. Pravi most,
naša stara ćuprija.