BITI NA BALKANU

 

    Iza svake podjele ostalo je nešto neriješeno i nedovršeno. Iz neriješenosti ili nedovršenosti rađalo se nešto  što je trajalo krivo ili se razvijalo naopako. Razne posebne «istine» - srpska, bugarska, grčka također, hrvatska, albanska, muslimanska, katolička , pravoslavna itd. - smatrale su se svaka za sebe jedinstvenom i pravednom. Tako se relativizirala Istina o Balkanu, na njemu samom i izvan njega.

 Dio posla, ponekad najvažniji, stalno je ostajao neobavljen. Bivao je odgođen za neko drugo, «povoljnije» vrijeme. Ono je pak  kasnilo ili uopće nije stizalo. Događaji se nisu uspijevali  zaključiti i izvesti do kraja – stvarali su nedovršena razdoblja i nepotpunu prošlost. Sakatu povijest. 

Na balkanskim prostorima trajanju  prošlosti  nije uvijek  dano da postane historijom. Ono se, unatoč tome, proglašavalo historijskim. Krnja svijest o historiji rađala je i poticala razna tumačenja prošlosti.  Nacionalna historija odabire ona  koja joj izgledaju najpovoljnija, zaobilazeći pritom  objektivnost ili zanemarujući  vrijednosti. Na prostoru  gdje prošlost preplavljuje  historiju  događaji se sami po sebi  ili se pak  gubi  kontrola nad njima.

    Ideologizirana svijest pravi vlastite scenarije prošlosti, navodeći pristalice ili  podanike da ih prihvaćaju i da u njih vjeruju.  Oslanja se više  na mit nego na stvarnost, poistovjećuje mit s pobjedom nad mitom.  Čak i «utemeljujući događaji» postaju plijenom stanovite naracije ili fikcije te, kao takvi, teško mogu ponuditi osnovu pozitivnim pothvatima.

  Narodi koji su  kasno postajali nacijama, pogotovo  nacionalnim državama,  dugo žive stanovitu dvojnost u sebi samim: ponašaju se  i kao narod i kao nacija. Teško je  odrediti pouzdana mjerila identifikacije u takvu slučaju,   čak i tamo gdje se služimo manje ili više istim jezikom:  dokle smo jedno a odakle drugo, što smo u danoj prilici više a što manje, kad i kako smo oboje u isto vrijeme. Terminologije koje su se rabile u raznim razdobljima  (pleme, zajednica, etnija, narod, narodnost,  nacija , nacionalnost itd.)  nosile su i same u sebi dio sličnih nesporazuma.

      Hibridi prošlog i historijskog često izrastaju zajedno ili se umjetno spajaju. Stvaraju prepreke novim procesima ili narednim postupcima.   Pamćenje  koje naraštaji nastoje sačuvati  suočava se s pamćenjem od čijih se posljedica valja čuvati. Nasljeđe  koje smo nastojali spasiti nosi u sebi  i dijelove nasljeđa od kojeg se treba spašavati. Opasnost  koja se javlja u takvim prilikama predočio je jedan od najboljih poznavalaca Balkana         (Jovan Cvijić) metaforom «pauka»,  u znamenitoj studiji «Balkansko poluostrvo», pisanoj na početku dvadesetog stoljeća na francuskom i srpskom jeziku: «Kao pauk, ljudi pletu oko sebe mrežu od istorijskih predrasuda, od nacionalnih sujeta, od izvitoperenih načina života, i ona ih može duhovno izolovati od ostaloga sveta i učiniti da postanu arhaični… Narodni instinkti iz ranijih istorijskih perioda, i oni najdublji primitivni, koji su dota bili  uspavani, počnu se buditi...» To se upozorenje srpskoga znanstvenika pokazalo proročanskim : «pauk» je premrežio velik  dio našega prostora,  poluotoka  koji, po čuvenoj izjavi, «proizvodi više historije nego što je može konzumirati».  Na kojem je  počiva «kolijevka evropske kulture».                                                        

                                                     *  *  *

  Središnji dio Balkana nije se susreo s Renesansom, osim na obalama kojima je gospodarila Venecija, i u samostalnom Dubrovniku, koji je bio izložen jakim utjecajima zapadne jadranske obale. Prosvjetiteljstvo je kasnilo na cijelu poluotoku, razlikovalo se od jedne sredine do druge ostajući gotovo posvuda lišeno svjetovnosti i osobito laiciteta. Nacije su se stvarale  sa zakašnjenjima i zastojima, nastojeći zauzeti što više prostora za vlastitu državu, zanemarujući  pritom interese  ili prava susjeda. Nacionalni programi, čak i oni koji su bili bitni i pozitivni u vlastitim okvirima, prihvaćani su u najbližem susjedstvu kao prijetnje ili zavjere.

 Pokušaji stranih sila da srede situacije, odrede ponašanja ili ucrtaju granice, poticani  njihovim vlastitim interesima i ciljevima, izazivali su nezadovoljstvo  onih koji su se osjećali prikraćenim i neuslišanim. Historiju Balkana  «regulirali su» međunarodni dogovori, ostavljajući uvijek za sobom stanovit broj neriješenih pitanja, kadrih da proizvedu nove događaje, opet nedovršene ili sporne. Nalikovali su  na igru u kojoj se ulog stalno povećava ili smanjuje, povlači ili prenosi s jednog partnera na drugog. Mir u Požunu ( Pressburgu, današnjoj Bratislavi) predao je Napoleonu, zajedno s Venecijom, zapadnu jadransku  obalu i «ilirske provincije». Bečki je kongres, kao što je poznato, prepustio Austriji da zaposjedne sve to  što je bilo na ovom teritoriju pod žezlom propaloga cara, odbijajući pritom da pritekne u pomoć Srbiji, čiji je ustanak gušila otomanska sablja. Berlinski kongres bio je prilično sklon kneževini Srbiji na štetu Bugarske, omogućujući pritom  Turskoj da se još stanovito vrijeme zadrži u Bosni. Balkanski ratovi okončali  su se više primirjima nego  stvarnim mirom. Versajski mir je favorizirao francusku saveznicu Srbiju i potvrdio državu Srba, Hrvata i Slovenaca, potonju Jugoslaviju, ne vodeći pritom računa o ostalim nacionalnostima na slavenskome Jugu, zanemarujući pogotovo male susjedne narode. Jalta je pokušala podijeliti interesne zone na dva dijela, tražeći simetriju tamo gdje je nije moglo biti. U tom je nizu i Daytonski sporazum, koji je efikasno zaustavio rat u Bosni i na Kosovu, ali danas više nije produktivan ni dovoljan. Na šahovskoj ploči svaki potez figure mijenja tako cjelokupnu poziciju i otvara igru u drugom, ponekad neočekivanom pravcu.

Panoramu Balkana karakterizira upravo nestabilnost prizora i proturječja koja se češće uvećavaju nego što se potiru. Oklijevam da izaberem točku s koje bih krenuo. Izložena s raznih strana, na istoku gdje  joj je granica ostala nacionalno neodređena, prema Moldaviji, i na zapadu gdje je, u Transilvaniji, ostala  brojna mađarska nacionalna manjina, Rumunjska je proživjela jednu za drugom dvije diktature, fašističku i staljinističko-komunističku. Sudbina Bugarske, između zaostale monarhije i republike sovjetskoga tipa,  u ponečem je slična; opteretili su je po vrhu odnosi s turskom etničkom skupinom i pokušaji, najčešće nesretni, da se riješi njezin položaj čak i po cijenu «humanoga preseljenja». Bugari su, kao i Srbi i Crnogorci, gledali prema Rusiji i često  vapili za njezinom pomoći ili podrškom. Premalo su znali o ruskoj patnji i previše očekivali. Njihova je naklonost bila u osnovi  čista,  i to ne samo kad je riječ o pravoslavnim južnim Slavenima, nego i  Hrvatima, Slovencima, Bosancima , pogotovo u daljim razdobljima naše povijesti. Teško je reći kako je u postojećim okolnostima  takva veza  mogla dati više. Valjalo bi najprije mijenjati same okolnosti, za što nije bilo moći.

Novija povijest Grčke, koja nije bila dovoljno jasno formulirana na Jalti, obilježena je posljedicama Otpora  i kolaboracije u II. svjetskom ratu, pokušajem komunističkog prevrata i vlašću  pukovnika fašističkog profila. Ni tu nisu izostali  sporovi oko granica, ne samo na Cipru, praćeni osjećajem gubitka,  kojem  grčko sjećanje na prošlost  daje posebna obilježja.

 Opterećena mnogobrojnim nedaćama, izvrgnuta pritiscima na morskoj obali i  rubu kontinenta, podijeljena na više načina , čak i po plemenskim tradicijama, Albanija je bila dugo odvojena od svijeta i  podvrgnuta jednoj od najokrutnijih diktatura u svijetu.

 Turski, rumelijski dio proživljavao je na marginama vlastite države  sudbinu propaloga carstva, izložen s jedne strane balkanskim potresima, s druge, grčevima  onkraj  Bosfora, gdje su se dugo  smjenjivale volja tiranije i želja za demokratizacijom.

O južnim Slavenima, njihovom zbližavanju i uzajamnom suprotstavljanju, govorio sam potanje na drugim mjestima.  

U takvim situacijama događaji ostaju, kao što je rečeno na početku,  isprekidani ili nedovršeni. Stvaraju prošlost koja je i sama nepotpuna i djelomična. Nedostaju joj oblici koji se daju odrediti i uspoređivati. Bezoblično trajanje  ne može se lako uskladiti s mjerilima  historije. U grozničavim pokušajima da se to ipak nekako postigne, stvaraju se parahistorijske pripovijesti, zasnovane na   neprovjerljivim izvorima i apokrifnim podacima. Takav se posao lako opravdava činjenicom da su dijelovi pojedinačnih historija poticani  najčešće tuđom historijom, onom koju proizvode drugi,  jači i utjecajniji.

   Gledanja na Balkan uvjetovana su, uza sve ostalo, spomenutim involucijama. Prilazi mu se kao prostoru  na kojem  je najviše prisutan Istok i njegovi običaji  ili pak  gdje su ostavili najvidnije tragove islam i otomanska vladavina. Pritom se često apstrahiraju  mnoga druga razgraničenja, geografska ili pak historijska u najužem smislu riječi. Uz rub Mitteleurope,  gotovo svim bizantskim obilježjima pripisuje se  balkanski karakter, zanemarujući činjenicu  da su ona prisutna, osobito u gradnji i umjetnosti, i na zapadnoj jadranskoj obali ( Venecija, Ravenna, itd.). U samoj Grčkoj susrećemo se s posebnim pogledima na balkanski poluotok  - kao izvorni prostor, različit od svoje okoline,  koji čuva, unatoč stranim pustošenjima, svoje drevne oblike, kojima je pravoslavlje utisnulo svoj pečat (ni tu nije teško uočiti, kao i na drugim mjestima, manju ili veću mjeru nacionalne pristranosti). U Bugarskoj zatječemo  stanovito pristajanje na Balkan  pod uvjetom da ga se liši islama i turskih tragova. Sličan je slučaj i s Rumunjskoj, gdje dio romanski orijentirane  inteligencije unosi u rezignaciju  stanovitu dozu ironije.

 Na zapadnom dijelu poluotoka, nacionalizmi s klerikalnim crtama, neskloni istodobno i pravoslavlju i islamu, odaju želju za «bijegom s Balkana». To ih ne ometa da se diče prvenstvom svojih kneževina i kraljevina, osnovanim upravo s ovu stranu balkanskih i parabalkanskih međa. I pravoslavni nacionalisti , kao i katolički, ističu svoju ulogu u zaštiti Evrope od islamske  opasnosti  -  što im je  u  nedavnom ratu poslužilo kao izlika  za obračun  s muslimanskim  južnoslavenskim narodom u Bosni, s kojim dijele zajedničko  porijeklo.

  Ti nesporazumi na samu Balkanu prenose se i uveličavaju izvan njegovih granica, stvarnih i izmišljenih.  U otporu prema takvim duhovnim stanjima činilo mi se često razumnim izjaviti : Balkanac sam i time se ponosim.

Pretjerano uzdizanje  najbližeg zapadnog okružja, koje ne krije uvijek stanovit prezir prema primitivnim «balkanskim susjedima», teško može otrpjeti kritički ispit.  Mađarski esejist Istvŕn Bibň pružio nam je u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća neumoljiv opis naravi u  srednjoevropskom prostoru, na koje su se, na žalost, ugledale taštine stanovite politike i inteligencije, ne samo u južnih Slavena: «uskogrudni i nasilni karakter nacionalizma»,  «mržnja jedne zajednice prema drugoj», «histerije koje sužavaju intelektualne horizonte»,  «težnja  nerealnosti »,  «besmislene i neshvatljive jezične  prepirke»,  «arhaička otkrića»,  stvaranje konfuznih  teorija i filozofija «koje truju život zajednice», «kaotična retorika i misao, zasnivane na  krivim kategorijama», «neodgovornost  u velikim evropskim pitanjima, simulacije s posebnom sklonostima prema  predstavi i paradi», «zaokupljenost  nacionalnošću, koja ne pridonosi oslobađanju individue».

                     

(Odlomci   izlaganja na sastanku pisaca u Sarajevu, koji je organizirao francuski kulturni centar «André Malraux»  - krajem rujna ove godine)  

                                                        tekstovi prijatelja