ANDRIĆEVE ĆUPRIJE I NAŠE KRIVE DRINE

Ugledni talijanski izdavač Mondadori iz Milana priprema u svojoj poznatoj kolekciji «MERIDIANI» izbor, u koji ulaze sva najznačajnija djela Ive Andrića. Nakon spornih upita oko toga tko će predstaviti ta djela javnosti susjedne zemlje i napisati za njih predgovor, uredništvo Mondadorija odlučilo je da posao povjeri književniku Predragu Matvejeviću, koji živi u Rimu i koji je u Italiji objavio osam knjiga.

Matvejević nam je ustupio nekoliko prvih stranica njegova «spornog» uvoda, naslovljenog : «Ivo Andrić - staze, znakovi, osame».

(Redakcija)

U životu i djelu Ive Andrića najveća je nepoznanica sam Andrić.

Nije se povjeravao ni onima koji su mu bili najbliži. Nije odgovarao na pitanja koja su mu postavljali znatiželjni. Nije se dao lako privući ili pridobiti. Nije se ispovijedao. Nije jecao kad je najviše trpio.

Držao se «na udaljenosti» od svakodnevnih događaja i stvari. Vidio je prijetnje i tamo gdje ih nije bilo. Bio je na oprezu i nakon što su opasnosti minule. Zaštita koju su mu pružali njegovo djelo i ime nije mu bila dovoljna. Bio je osamljen i kad su mnogi stajali uz njega i podržavali ga.

Njegovim uvjerenjima nisu bili nužni dokazi. Dokazi koje su drugi iznosili nisu mu izgledali pouzdani. Tribina nije odgovarala njegovoj naravi. Govori s tribine nisu mu bili skloni. Njegovim stavovima (osim onim u ranoj mladosti) nije bilo lako odrediti značenje. Značenje koje su im pridavali drugi nije bilo potpuno. Oni koji su rabili njegovu šutnju ili oprez nisu dobili ono što su htjeli. Njihov dobitak nije bio u njegovu djelu.

Položaj koji mu je pripao - između dva rata bio je poslanikom kraljevska vlade, poslije ratova slavljen je i nagrađivan u komunizmu - pružao mu je sigurnost, ali ga nije ispunjao zadovoljstvom. Nije se koristio položajem da istakne sebe kao pisca. Dobivao je zapravo manje nego što je sam davao. Živio je sa željom da ga se pusti «da slobodno priča» - drukčije nije mogao živjeti.

Iskusio je ne samo strah nego i «strah od straha». Kao lice koje je opisao u jednoj od svojih priča, pribojavao se na svakom koraku da se ne spotakne - da ne napravi krivi korak. Unatoč svemu koračao je s dostojanstvom. Hod mu je bio otmjen i odmjeren, nije odavao vlastiti nemir ili napor.

Posao pisca navodio ga je na potragu za riječima – znao je pritom da su «najbolje one reči koje uzalud tražimo» i da «suvišna reč nikad ne bi trebalo da bude izgovorena». Jezik je bio jedan od njegovih najdragocjenijih darova i najvećih strasti - a bio je uvjeren da «ništa tako ne navodi na greh i rasipništvo kao jezik». Pisci njegova naraštaja povodili su se za raznim pravcima u modernoj književnosti - za njega je pak «dobra knjiga bila najbolji književni pravac».

Prepuštao se «toku stvari», uviđajući da je preslab da same stvari mijenja i, pogotovo, da upravlja njihovim tokom. Znatiželjnicima koji se nadviruju na prozore piščeve sobe ili književne radionice odgovorio je u zabilješkama naslovljenim «Znakovi pored puta», koje su u cijelosti objavljene poslije njegove smrti: «Posle naše smrti možete ispitivati šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo.» Na prvoj stranici te iste knjige zapisao je s gorčinom: »Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.»

Andrić je bio osamljeniji nego što se moglo naslutiti - teško je reći koliko je to bio njegov izbor a koliko sudbina. Svoju samoću osjećao je možda najviše prilikom javnih manifestacija, osobito onih upriličenih njemu samome u čast. Gledao sam ga iz prikrajka na proslavi osamdesetog rođendana u Sarajevu - pročitao je, jedva čujno i bezvoljno, kao da govori o nekom drugom, nekoliko rečenica , kratkih , običnih, možda čak banalnih. Pisac se krio iza maski, koje su mu zapravo bile štitom: morao je zaštiti onaj dio sebe s kojim je povezano njegovo djelo. Bio je to uvjet da spasi djelo samo.

Mudrac je znao - to je često isticao - da od zla ima i gore: da u vremenu u kojem je živio Jugoslavija nije bila, unatoč svemu, najgore povijesno rješenje. Suočen s vjekovnom podjarmljenošću i trpljenjem Južnih Slavena, Andrić je od rane mladosti bio pristalicom jugoslavenstva. To je bila, uz samu književnost, možda najveća njegova strast. Panslavizam ga je mnogo manje zanimao - prema «izmima» uopće gajio je stanovito nepovjerenje. I to je možda jedan od razloga - nije posrijedi samo ustupak pisca ili prisila politike - što je bivši poslanik monarhije ušao u komunističku partiju koja se sukobila sa sovjetskim komunizmom: Titovo jugoslavenstvo bilo je blisko njegovom. U «socijalističkoj Jugoslaviji» manje bilo mu je manje stalo do ideje socijalizma nego do sudbine same Jugoslavije.

Dva sam puta susreo Ivu Andrića. Na početku šezdesetih godina, u proljeće, s putovanja po Italiji vraćao sam se avionom preko Beograda. U Milanu sam kupio Mondadorijev prijevod romana «Na Drini ćuprija» i pročitao u listu «Nuovo mondo» («Novi svijet»), koji više ne izlazi, članak Leonarda Sciascie posvećen tome izdanju: «To je knjiga mudra čovjeka koji, u onoj mjeri u kojoj posjeduje svijest o prošlosti, živi i osjeća sadašnjost.» Andrić još nije bio dobio Nobelovu nagradu (to će se dogoditi nekoliko mjeseci kasnije, u jesen 196l. godine), tada nije bilo ni previše navale na njega. Našao je malo vremena da primi mladog i nepoznatog pisca i asistenta Zagrebačkog sveučilišta, koji mu se plašljivo najavio noseći mu «dobre vijesti». Pružio mi je ruku ljubazno i uzdržano, bez imalo balkanske familijarnosti. Zahvalio se na Sciascinu članku o «mudracu», blago osmjehnuo. Ponudio mi je da sjednem dajući naslutiti da ga čeka posao.

Kratko je trajao naš susret. Ja se nisam usudio govoriti a sam Andrić nije bio razgovorljiv. Zamolio sam ga da mi na talijanskom prijevodu svoje knjige nešto napiše. Zastao je na trenutak, kolebljivo, uzeo lijepo starinsko naliv-pero i razgovijetnim rukopisom zabilježio u originalu rečenicu iz malo poznatog «Codexa»Leonarda da Vincija : «Da Oriente a Occidente in ogni punto è divisione». ( «Od Istoka prema Zapadu u svakoj točki je podjela.») Ne znam čemu sam se više začudio - Leonardu, za kojeg sam držao da gleda prema Sjeveru i Francuskoj a ne prema Istoku i Balkanu, ili pak samu Andriću, kojem su poznate čak i takve pojedinosti u kulturi i jeziku susjedne zemlje...

Otišao sam zbunjen, ne sjećam se što sam rekao na rastanku. Njemu se možda svidjela moja zbunjenost te me obodrio glasom toplijim od onog kojim mi se obratio na početku. Izišao sam s dojmom da sam posjetio starog monaha i prekinuo ga u molitvi. Kao da je pripadao nekom od onih svećeničkih redova koje je proučavao pripremajući rad o svetom Franji Asiškom! Sličio mi je ipak više na protestantskog pastora, zalutala u naše krajeve, nego na katoličke fratre kakve je opisivao u svojim pričama ili pravoslavne popove kakve sam poznavao. «Ni Rim ni Bizant», bila je šizmatična formula Miroslava Krleže u času kad se naša zemlja «kao treća komponenta» odvajala od istočnoga bloka. Ivo Andrić je zajedno gledao i Bizant i Rim, ne ispuštajući iz vida ni islam. Istok i Zapad, Evropu i «drugu Evropu», Balkan.

Drugi put sam ga ponovno susreo u Beogradu, u Klubu književnika koji je izvrsno vodio nekadašnji poslužitelj papskoga nuncija, koji se također zvao Ivo. Sjedio sam za stolom s Danilom Kišom kad je Andrić ušao s nekom visokom gospođom, za koju smo saznali da prevodi njegove knjige ne sjećam se na koji jezik. Do tad smo bili bučni i razdragani, odjednom smo se umirili i upristojili. Primijetio nas je i pozdravio klimnuvši gotovo neprimjetno glavom, toliko da nam pokaže kako nas je prepoznao. Stolovi su nam bili blizu te smo mogli, ne odajući znatiželju, motriti s jedne strane na drugu. Pojeo je samo dva tvrdo kuhana jajeta i popio jednu jedinu čašu crnoga vina. U to vrijeme trsio sam se da napišem esej o karakterističnim gestama stanovnika Balkana i Mediterana (na žalost nikad ga nisam završio). Uvidio sam da Andrićevi pokreti ramena i ruke, izrazi lica i očiju ne sliče onima koje sam poznavao: njegove geste bile su, vjerojatno, unutarnje. Nije se dugo zadržao u klubu. Izvadio je neprimjetno novčanik da plati, kao da ne želi nikoga time povrijediti. Mi smo te večeri pili manje i legli ranije.

Uviđam kako i ja, poput tolikih drugih, Andrića gledam izvana. Biografi se obično zadržavaju na datumima i događajima: rodio se u Bosni 1892. godine, u gradu Travniku , vjerojatno u selu Dolac ili negdje drugdje u blizini toga grada koji je «za turskoga zemana» bilo sjedištem otomanskoga vezira; otac mu Ivan Antun po zanimanju bijaše podvornik (pisac će taj podatak u jednom razgovoru ispraviti i dodati da se bavio «mlinarstvom»); majka mu se zvala Katarina, rođena Pejić; kršten je u katoličkoj crkvi; imao je dvije godine kad mu je umro otac; mati ga je povjerila tetki Ani, koja nije imala djece, udatoj za Poljaka Ivana Matkoviščika, šefa austrijske žandarmerijske stanice u Višegradu na Drini, na granici između Bosne i Srbije. Nova obitelj ga je rado primila i zavoljela. U Sarajevu je završio gimnaziju, bio jednim od predvodnika Srpsko-hrvatske omladine ili «Mlade Bosne», započeo pisati, dopao zatvora, studirao, bez mnogo reda, u Zagrebu (gdje je objavio dvije pjesničke zbirke - « Ex Ponto» i «Nemiri»), kratko vrijeme bio je upisan i u Beču, zatim na «Jegelonskom univerzitetu» u Krakovu («najviše dugujem poljskoj kulturi»). Nije završio studije, ali je u Grazu obranio doktorat o «duhovnom životu» u Bosni pod Turcima - pripremajući se tako za ono čemu će se sav posvetiti. Bolovao je od tuberkuloze, zaposlio se uz pomoć prijatelja u diplomaciji, što će mu je omogućilo da vidi mnoge evropske zemlje i nauči njihove jezike. Kad je Hitler napao Jugoslaviju Andrić je bio njezin predstavnik u Berlinu. Za vrijeme okupacije živio je uglavnom u Beogradu, pišući svoje najznačajnije knjige. Tu je ostao, s manjim prekidima, sve do smrti 1975. godine.

Svaki od tih šturih podataka može se lako dopuniti novim, svi zajedno daju se proširiti u biografiju. Iza njih se možda nazire maska čovjeka, ali ne i lice pisca. Andrić nam je ostavio poneki zapis u kojem se na svoj način ipak povjerio ili otvorio. U Bosni njegova djetinjstva bilo je više staza nego putova, više putova nego cesta. Cesta jedva da je bilo! Taj je manjak, prema svjedočenju rijetkih posjetilaca, štitio pokrajinu i opasavao je kineskim zidom. Za grad uz hirovitu rijeku, predio između mrkih brda i škrtih dolina, vezane su najranije uspomene dječaka. One nadopunjuju spomenute podatke o njemu, otkrivaju tajne pisca:

«Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravlinim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo (…).

Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nevestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.

I na svim drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta (…). U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubit će se tamo gdje završavaju sve staze, gdje nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda i napora, gde će se svi zemljaski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.»

Teško je bogatu duhu u okolini koja je oskudna i, povrh svega, podijeljena, u kojoj nitko nije zadovoljan svojim dijelom tražeći da mu pripadne više ili čak sve. Onom tko je, uz to, podijeljen u sebi samom moralo je biti još teže: Hrvat porijeklom i katolik po vjeri, Srbin po izboru, prisutnosti i usvojenju, Bosanac rođenjem i po matici svoga djela, Jugoslaven po svom osnovnom opredjeljenju, ne samo nacionalnom ili političkom. Nije bilo lako podnijeti sve te razlike u zemlju u kojoj se rodio i u kojoj je živio. Hrvatski nacionalisti optuživali su ga da je izdao vlastitu naciju; srpski su ga nastojali posve posrbiti, zanemarujući razlike koje odaju njegov rod i razvoj; bošnjački nacionalisti muslimanske vjere zamjerali su mu zbog opisa muka koje je pretrpio kršćanski narod pod turskim jarmom - zaboravljajući pritom vlastito slavensko ishodište (ignorirajući čak i činjenicu da je Andrićevo djelo izvanredno primljeno u samoj Turskoj). Istinski Jugoslaveni, koji su se pozivali na njegov primjer, bili su malobrojni i preslabi da ga brane od strasti nacionalističkih osuda ili prisvajanja. Što je drugo, doli maska, preostajalo osjetljivu čovjeku koji je ionako teško nosio breme vlastite darovitosti – možda najvećem piscu koji se u nekoliko posljednjih stoljeća rodio na Balkanu!?

Pitao sam se često u toku posljednjeg rata koji smo vodili sami među sobom kako bi se on osjećao da mu je bio svjedokom. Nekoliko godina uoči smrti, kad ga je jedan okorjeli nacionalist napao u Zagrebu kao prebjega, povjerio se prijatelju da bi mu bilo draže da je već umro, da to ne čuje. Sreća je što nije vidio kako miloševićevski i karadžićevski četnici tuku bombama po Sarajevu i Vukovaru, strijeljaju na hiljade Srebreničana i, u ime velike Srbije, «etnički čiste» Bosnu od Muslimana i Hrvata; kako ustaške ruše Mostar i most na Neretvi ostvarujući tako tuđmanovsku «povijesnu viziju Hrvatske», bacajući nemilosrdno u logore hercegovačke inovjerce i tjerajući sa starih ognjišta Srbe Krajišnike.

Čovjek koji je gradio mostove i pisac koji ih je s nečuvenom strašću opisivao umro je na vrijeme. Sudbina je htjela da ne vidi ono što nije trebalo vidjeti.

Kad se narodi koji su zajedno živjeli ponovno susretnu i suoče, saobraćajući jedni s drugima na prirodan način i poštujući vrijednosti koje međusobno dijele, Andrićevo značenje u njihovu duhu i jeziku bit će još veće nego što je bilo. Za to nije potrebna zajednička država - vrijednosti o kojima je riječ ne poznaju granice.

 Andrićevo djelo pokazuje kako se na jeziku kojim je pisao od rane mladosti do kraja života može izraziti sve što i na velikim svjetskim jezicima. To ulijeva povjerenje, ne samo kad je riječ o knjizi. Ako jednoga dana stvari krenu nabolje – siđe li mir na balkanske staze - novi će naraštaji, na raznim stranama, imati sve više razloga da usvajaju takva pisca, sve manje da ga svojataju.

Predrag Matvejević

                                                 tekstovi prijatelja