Poštovani prijatelji,saradnici i poštovaoci "Novog Pančevca",

dragi gosti

Kao i svaki živi stvor tako i novina ima svoj rodjendan, a rodjendani su, poznato je, rastegljiva kategorija. padaju kad treba da padnu, a slave se onda kada se može. Dozvolite mi stoga da vam čestitam rodjendan "Novog Pančevca", prve inadžijske novine u našem gradu. Jer, prave, one ozbiljne novine, slave pedeset, sto ili dvesta godina. One druge, neozbiljne, zajedljive i zakeraste i ne mogu drugačije nego da slave ove sirotinjske jednocifrene godišnjice.

Ovo i nije rodjendan.

Ovo je godišnjica seobe jednog od onih kućnih duhova koji je nadaren za pisanje po novinama. Taj duh, koji je ranije obitavao na više mesta u ovom gradu sklonio se pod naš krov, u ulici JNA 8A. Mi i nismo bili toliko svesni njegovog prisustva koliko smo čak i golim okom mogli da uočimo njegovo odsustvo na mestu gde je do tada prebivao. Čim se odselio duh, počeli su da dolaze i ljudi. Lično sam bio ozaren tom snagom i privučen u onu neveliku prostoriju koju su nam darovali gospodja i gospodin Škorućak. Samo zahvaljujući duhu, ovaj lokal je postao redakcija. Nama ostalima je stoga bilo lakše.

Ko zna kada bi još i gospodin Zojkić digao ruke od ove novine da se nije upleo u mrežu koju mu je ispleo prepredeni novinski duh. I ranije je znao ali je sada to i osetio. Novine je mnogo lakše osnovati nego je ugasiti. Pravljenje novina nije samo posao, nije smo biznis. To je i stvaranje, pasija, strast. Oni koji nisu probali mogu tek da naslute, a nije baš svima dato ni da probaju. Tako je zapisano, viša je to sila.

Naš dobri duh čučao je tako u jednom paučinom zaklonjenom ćošku i smešakao se. Dočekivao je i ispraćao. Teško je osim medju zlobnima i omraznima naći nekoga ko se nije lepo osećao u toj sobi u JNA 8a. Doduše, takvi namćorasti, zli i mučaljivi i ne dolaze. Hvala im.

Učinio je dobri duh i druga čuda.

Od jednog čoveka sa kravatom napravio je novinara.

Ranije je bio direktor.

Još uvek dolazi sa kravatom i akt tašnom ali piše ubistveno. Sistematičan, precizan, pedantan, a novinar. Neshavatljivo? Nemoguće? Neverovatno?

Nije.

Sve može i ume naš dobri duh.

Od nas nekoliko koji smo se stekli u ovoj sobi u Ulici JNA 8a stvorio je malu iščašenu porodicu. Tu obedujemo, noćivamo, zoru dočekujemo, tugujemo i radujemo se sebi i drugima. Svadjamo se, sikćemo jedan na drugog, sporimo se. Bez toga nikada ne bismo znali koliko nam je stalo do onoga što radimo. Da nije redakcija, ova soba bi bila odlična kafana. Kafana sa srcem i dušom. Ona o kojoj se priča i piše.

Nije to običan duh. Opasnik je to.

Oni koji to znaju ne mogu a da nam ne budu prijatelji. Ne nas radi, već duha našeg radi. Oni koji nas ne vole, mrze i ne podnose to takodje ne čine zbog nas. Sebe su odavno omrzli, pa im je to prešlo u naviku. To su naše drage mušterije, veliki junaci naših malih skaski. To su oni koji su mislili da će se kroz ova sramna vremena provući kao kuče kroz rosu i da ništa od njihovih podviga neće biti zapisano i sačuvano za večnost. Oni su nam najdraži i najmiliji. Njima posvećujemo najveći prostor u našim novinama. Naš duh im je najskloniji i ako ikada išta dobrog za njima bude ostalo to je da se on njima bavio.

Dozvolite mi da se na kraju u ime našeg dobrog duha posebno zahvalim:

Gospodinu Djordju Zojkiću, koji je više bio prijatelj i saveznik nego vlasnik i osnivač.

G. Zoranu Spremu na strpljenju, blagosti i dobroti kojom nas daruje.

Gospodjici Neveni Simendić zato što je u sve ovo uložila sve što ima: samu sebe.

Gospodji Srbijanki Ivković zbog nastojanja da ne zaboravimo da je ovo ipak novina koju treba neko i da čita

Gospodji Mirjani Miloradović zato što je od naše sobe napravila našu kuću

Gospodjici Nataši Zojkić zato što nas još uvek podnosi

Gospodinu Nenadu Živkoviću čija nas pojava svakodnevno opominje da ipak živimo u Evropi i da nije još sve izgubljeno, bar dok je on ovde

Gospodi Mačku i Kranjcu bez kojih ovo ne bi bila novina nego suvi i bezoki službeni bilten

Gospodinu Miroslavu Žužiću, portretisti, zografu i nekrunisanom kralju koreanskog tetrisa

i gospodinu Hamidu Kabadaji, našem tihom pratiocu

Sve su to ljudi bez kojih Novi Pančevac ne bi bio ono što jeste i bez kojih bi naš dobri duh morao da potraži neko drugo stanište.