Predrag Matvejević

 MOSTAR  -  RUŠENJE MOSTOVA

      Bio sam đak mostarske gimnazije, jedne od najboljih u prvoj i drugoj Jugoslaviji. U klupama su zajedno sjedili Šantići, Šimići, Đikići, Danoni… Imali su razna imena - razlikovali su se međusobno po naravi, ne po imenu, isticali vrlinom a ne porijeklom.  Bili smo skupa u školi, drugovali na raspustu. Voljeli smo jedni druge – izbjegavali smo one koji nisu znali voljeti. Ljeti, po hercegovačkom «zvizdanu», puštali smo se Neretvom od Carinskog mosta do Lučkoga ili još izdalje, od «bukova» kraj Bijeloga Polja do ušća Bune s Bunicom.

 U našem gradu nije bilo  fakulteta. Odlazili smo na studij u Sarajevo, Zagreb, Beograd  - postajali novi «Sarajlije», «Zagrepčani», «Beograđani». Nalazili smo se kod kuće za vrijeme praznika. Smijali smo se onima koji bi promijenili govor. Najbolji među nama ostajali su Mostarcima. Navijali smo za  “rođene”, za “Velež”. Na Stari Most su  slijetali galebovi s mora.

Obradovao sam se kad je u našem gradu napokon osnovan univerzitet. Na početku njegova rada održao sam nekoliko predavanja mostarskim studentima, dok se još nisam zamjerio dijelu lokalnog rukovodstva zbog obrane intelektualaca u nevolji  - nakon čega me više nisu pozivali. Nisam se ljutio zbog toga ni na  rukovodstvo, kamoli na Mostar.  Bilo pa prošlo. U Zagrebu, na Filozofskom fakultetu  gdje sam predavao, kod mene su diplomirali i doktorirali neki od mostarskih nastavnika. Ime Džemala Bijedića, «rođenog  Mostarca», našeg popularnog «Džeme»,  bilo je u to vrijeme prikladno i možda korisno, premda sam se od samog početka zalagao  za naziv «Univerzitet Aleksa Šantić». Možda bi i danas, nakon što je komunizam pao i mnogima postao nemio - kad se potisne u zaborav zlo koje su Mostaru nanijeli hrvatski i srpski ekstremisti - to ime najbolje odgovaralo: Šantić je bio iz srpske obitelji, ovjekovječio je svojom pjesmom Muslimansku Eminu «s ibrikom u ruci», volio je cijeloga života, potajno, mladu katolkinju, Hrvaticu. Sjedinjavao je u sebi ono što je zločin razjedinio i nije čudo da su mu barbari srušili spomenik. Trebat će još dosta vremena da počnemo opet razmišljati na dostojanstveniji način  -  da se oslobodimo  mòra nedavne prošlosti koja još traje. Da Mostar opet bude jedan, kakav je bio i  kakav mora biti – ako želi da ga uopće bude. Ne smijemo dopustiti da ga zli dusi pretvore u zapuštenu i zabačenu kasabu, čardak ni ne nebu ni na zemlji. 

      U gradu nevelikih razmjera i oskudnih sredstava  bilo bi smiješno i tužno podijeliti, uza sve ostalo, i univerzitet. Treba sve učiniti da bude jedan, ali vrijedan. Da se oslobodi taštine pokrajinskih dužnosnika i ideologie lokalnih pokrovitelja, svih onih koji nisu kadri  služiti znanosti  ni zajamčiti stručnost. Pozivanje profesora sa strane, na katedre koje su krnje i nepotpune (a većina ih je silom prilika takva) nigdje nije dalo dobrih rezultata. Najčešće je bilo porazno. Osnovati dva univerziteta na  nekoliko stotina metara jedan od drugoga, s manje ili više sličnim i srodnim predmetima, tamo gdje je teško naći valjane kadrove i za jedan jedini, više je nego apsurdno.

       Grad koji je govorio jednim jezikom, ponajboljim na štokavskom prostoru, podijeliti na dva ili, ako se vrate i izgnani Srbi, tri jezika - bio bi to zločin teži od rušenja Staroga Mosta. Mi smo  u Mostaru doista imali zajednički jezik i nikom pametnom nije smetalo ako ga je  netko obogaćivao izrazima karakterističnim za hrvatsku, srpsku ili  bošnjačku varijantu. I sama kultura grada poznavala je razne tradicije. Šantićev jezik ima više turcizama nego jezik Mostaraca Hamze Hume i Osmana Džikića. Antun Branko Šimić, rođen u hercegovačkim Grudama, najveći hrvatski pjesnik Bosne i Hercegovine, zastupao je vrlo radikalno jezično jedinstvo: «I ovako je tragično biti umjetnik u jeziku  maloga naroda». Isticao je, štoviše, kako bi tragedija bila još veća da nismo «tražili literarni jezik na onom izvoru koji je pokazivao Vuk».  Netko će reći da je to bilo u drugo vrijeme – ali  ovdje i jest riječ o kulturnoj tradiciji.

      Što reći  onome tko dođe sa strane i sve to ignorira - agitirajući da se odvoji jezik mostarskih Hrvata od jezika Srba i Bošnjaka iz istoga grada, gazeći preko tradicija koje je vrijeme s mukom upisalo  biće kulture? Nije li kolega Dalibor Brozović, koji to propovijeda u sred Mostara, i sam pisao, ne tako davno, slijedeće rečenice: «Hrvatskosrpski standardni jezik sudjeluje u velikom broju kombinacija, i kao primalac i kao davalac, i u dvosmjernom utjecaju, i u svim rubrikama. U svim primjerima hrvatskosrpski sudjeluje i kao cjelina naprosto zato što je ne samo jedan jezik-dijasistem nego i jedan standardni jezik» (potcrtao P.M.). Treba li nakon svega i sam Mostar pratiti ovakva mijenjanja pogleda na jezik, kakva je teško pravdati znanstvenim i moralnim razlozima, i dopustiti da mu iz njegova duha trgaju  dio po dio njegove povijesti? Nije li vam dosta, gospodo, što nam srušiste  Most!   

        Znam mnogo Mostaraca, izbjeglih i rasijanih po bijelome svijetu, poniženih i uvrijeđenih, koji su spremni priteći u pomoć svome gradu, napose njegovu univerzitetu ili sveučilištu.  Oni su me potaknuli da napišem ove redove.    

                                                tekstovi prijatelja